Upravljački informacioni sistem
Upravljanje uključuje dvije vrste aktivnosti: donošenje odluka i kontrola njihova izvršenja. Upravljački informacioni sistem treba da obezbijedi informacije za što bolje upravljanje.
petak, 5. srpnja 2013.
Informatika: Informacioni sistemi
Polazeći kroz etape svoga razvoja, čovječanstvao ulazi u tzv. postinudstrijsko društvo, sve češće nazivano informaciono društvo, dobrim dijelom zahvaljujući i računarskoj tehnologiji. Na današnjem nivou razvoja nauke i tehnike informacioni je sistem (IS) jedan od institucionaliziranih oblika manifestiranja novih tendencija.
Savremene se tehnologije razvijaju veoma brzo. Praksa pokazuje da je brzina razvoja tako velika da se ne supijeva standardizirati u opće usvojene standarde sve ono što tehnologije donose i pored izraženih napora da se standardizacija provede. Informacione tehnologije obiluju takvim primjerima. Tako je i s informacionim sistemom.
Pragmatičan pristup navodi nas da se koristimo značenjem pojmova definiranih u "Enciklopediji računarskih nauka". Već odranije znamo da se informacija definira kao znanje, posebno kada ona ljudima ili mašinama pruža nove činjenice o realnom svijetu.
Informacioni sistem (IS) može se definirati kao kolekcija ljudi, postupaka (procedura) i oprema izgrađenih, održavanih i aktiviranih za prikupljanje, zapisivanje, obrađivanje, memoriranje i predstavljanje (prikazivanje) informacija.
Razvojem informacionih tehnologija u posljednje četiri decenije ostvareni su uslovi za koncipiranja i izgradnju različitih IS. Spektar razlika širok je i praktično obuhvata sve oblasti ljudskog rada za koje se grade odgovarajući IS. Najčešće su: upravljački IS, sistemi naučno-tehničkih informacija (SNTI), uredski, obrazovni kao i ostali. U svakom od njih postoje dalje specifikacije, npr: sistemi za podršku odlučivanju, sistemi za upravljanje proizvodnjom, sistemi u armiji, javnoj upravi i sl.
I pored toga što svaka specifičnost informacionog sistema zahtijeva i različit pristup projektiranju, izgradnji i imeplementaciji, svi imaju i neke zajedničke karakteristike, tj. baziraju se na prikupljanju podataka, njihovoj obradiu informacije i opsluživanju korisnika informacijama. Zbog toga su potrebni projektiranje, opremanje savremenim tehničkim sredstvima, organizacija i učešće ljudi u svakom informacionom sistemu.
Primjena IS utiče na mijenjanje novih tehnologija kao što i nove tehnologije utiču na njihov razvoj.
Prema tome, za izgradnju i korišćenje informacionih sistema (IS) potrebno je raspolagati:
- kvalitetnim kadrom koji je u stanju da prihvati, projektuje, programira i realizira zadatke na računaru (analizatori, projktanti, programeri, operatori na računaru i slično),
- kvalifikovanim kadrom, odnosno osposobljenim korisnicima koji će moći postavljati upite putem terminala, unositi podatke i zadavati zadatke profesionalnom kadru,
- računarskim sistemom koji će i hardverski i softverski biti odabran tako da najbolje i najjedtijine generira potrebne informacije,
- utvrđenim postupcima, propisima i definiranom dokumentacijom koji služe kao osnova rada sistema,
- drugom opremom, prostorom, komunikacijama i ostalim potrebama za efikasan rad,
- dobro definiranom organizacijom rada, načinima i sredstvima finansiranja, odgovornosti i ulozi sistema u objektnom sistemu.
Sve ove komponente se međusobno povezuju u jedinstven "sistem". Takav sistem treba pažljivo projektovati, realizirati i održavati u pogonu, za šta postoje razvijeni postupci, ali prvo treba da upoznamo nekoliko osnovnih tipova informacionih sistema.
Različite vrste objektivnih sistema i različite potrebe u informacijama uslovljuju nastajanje različitih IS-a. Do sada je najatraktivniji i najbolje obrađen upravljački informacioni sistem, kojeg ćete moći vidjeti u mom slijedećem postu.
Hvala na pregledu, i svakako pogledajte vrste objektivnih sistema.
Savremene se tehnologije razvijaju veoma brzo. Praksa pokazuje da je brzina razvoja tako velika da se ne supijeva standardizirati u opće usvojene standarde sve ono što tehnologije donose i pored izraženih napora da se standardizacija provede. Informacione tehnologije obiluju takvim primjerima. Tako je i s informacionim sistemom.
Pragmatičan pristup navodi nas da se koristimo značenjem pojmova definiranih u "Enciklopediji računarskih nauka". Već odranije znamo da se informacija definira kao znanje, posebno kada ona ljudima ili mašinama pruža nove činjenice o realnom svijetu.
Informacioni sistem (IS) može se definirati kao kolekcija ljudi, postupaka (procedura) i oprema izgrađenih, održavanih i aktiviranih za prikupljanje, zapisivanje, obrađivanje, memoriranje i predstavljanje (prikazivanje) informacija.
Razvojem informacionih tehnologija u posljednje četiri decenije ostvareni su uslovi za koncipiranja i izgradnju različitih IS. Spektar razlika širok je i praktično obuhvata sve oblasti ljudskog rada za koje se grade odgovarajući IS. Najčešće su: upravljački IS, sistemi naučno-tehničkih informacija (SNTI), uredski, obrazovni kao i ostali. U svakom od njih postoje dalje specifikacije, npr: sistemi za podršku odlučivanju, sistemi za upravljanje proizvodnjom, sistemi u armiji, javnoj upravi i sl.
I pored toga što svaka specifičnost informacionog sistema zahtijeva i različit pristup projektiranju, izgradnji i imeplementaciji, svi imaju i neke zajedničke karakteristike, tj. baziraju se na prikupljanju podataka, njihovoj obradiu informacije i opsluživanju korisnika informacijama. Zbog toga su potrebni projektiranje, opremanje savremenim tehničkim sredstvima, organizacija i učešće ljudi u svakom informacionom sistemu.
Primjena IS utiče na mijenjanje novih tehnologija kao što i nove tehnologije utiču na njihov razvoj.
Prema tome, za izgradnju i korišćenje informacionih sistema (IS) potrebno je raspolagati:
- kvalitetnim kadrom koji je u stanju da prihvati, projektuje, programira i realizira zadatke na računaru (analizatori, projktanti, programeri, operatori na računaru i slično),
- kvalifikovanim kadrom, odnosno osposobljenim korisnicima koji će moći postavljati upite putem terminala, unositi podatke i zadavati zadatke profesionalnom kadru,
- računarskim sistemom koji će i hardverski i softverski biti odabran tako da najbolje i najjedtijine generira potrebne informacije,
- utvrđenim postupcima, propisima i definiranom dokumentacijom koji služe kao osnova rada sistema,
- drugom opremom, prostorom, komunikacijama i ostalim potrebama za efikasan rad,
- dobro definiranom organizacijom rada, načinima i sredstvima finansiranja, odgovornosti i ulozi sistema u objektnom sistemu.
Sve ove komponente se međusobno povezuju u jedinstven "sistem". Takav sistem treba pažljivo projektovati, realizirati i održavati u pogonu, za šta postoje razvijeni postupci, ali prvo treba da upoznamo nekoliko osnovnih tipova informacionih sistema.
Različite vrste objektivnih sistema i različite potrebe u informacijama uslovljuju nastajanje različitih IS-a. Do sada je najatraktivniji i najbolje obrađen upravljački informacioni sistem, kojeg ćete moći vidjeti u mom slijedećem postu.
Hvala na pregledu, i svakako pogledajte vrste objektivnih sistema.
srijeda, 3. srpnja 2013.
Informatika: Razvoj savremenih računara
Od prvih početaka savremenih računara 50-tih godina do današnjih verzija mnogo se toga izmijenilo i poboljšalo. Gotovo nijedna naučna oblast se nije tako brzo razvijala kao računarske nauke. Iako ne postoji čvrsta granica u razvoju pojedinih komponenti računara kao i njihovih primjena, ipak su određene prekretnice definirale nekoliko krupnih etapa u ovom razvoju. Prva etapa, ili kako se još zove, prva generacija računara obuhvata prve korake u razvijanju savremenih računara i naročito njihove primjene. Ovi računari rade na principima vakuumskih cijevi kao osnovnih elektronskih elemenata. Te elemente često možemo vidjeti u starim radio-prijemnicima, a izgledaju kao sijalica specijalnog oblika. Karakteristično je da su ovi lementi veoma nepouzdani, pa je u to vijeme dolazilo do čestih kvarova na računarima. Pored toga, za konstrukciju jednog računara bilo je potrebno jako mnogo ovih elemenata, tako da je kompjuter bio veličine sobe, a ponekad i veći. Ovi kompjuteri su se dosta malo primjenjivali zbog nedorađenog softvera, tako da su se njime koristili samo ljudi iz uskih, uglavnom naučnih krugova. U ovom prvom periodu oni se uglavnom koriste za složene matematičke proračune.
Druga generacija računara počinje da se razvija oko 1960. godine. Njen razvoj podstiču načajne tehnološke inovacije na području elektronskih komponenti. Pojavljuju se novi elementi - tranzistori. Veoma su pouzdani, a i druge karakteristike su im bolje od vakuumskih cijevi i ostalih dotadašnjih elektronskih elemenata. Pošto su dimenzije tranzistora manje, i računar se po svojim dimenzijama znatno smanjuje. Važno je napomenuti za ovu generaciju računara da im se i cijena snižava, pa postaju pristupačniji širem krugu korisnika. Softver ovih računara se širi, tako da se pojavljuju i prve primjene u ekonomiji, medicini, hemiji, fizici itd. To se naročito odnosi na probleme u ovim oblastima koji su se javljali kada je trebalo obraditi velike količine podataka (stotine hiljada pa i miliona).
Nova tehnologija u proizvodnji elektronskih elemenata dovodi i do nove - treće generacije računara, i to 70-tih godina ovog vijeka. Nove komponente zovu se intergrisani krugovi. Jedna ovakva komponenta zamjenjuje više tranzistora, u početku je to nekoliko desetina, a kasnije dostiže i na hiljade. Zahvaljujući tome, dimenzije računara se još više smanjuju, cijena i dalje opada, tako da nalaze sve širu primjenu.
Posebnu revoluciju u razvoju računarske tehnologije čini pojava mikroprocesora. To je najsavremenija elektronska komponenta, koja predstavlja kompletan procesor jednog računara u jednoj jedinoj komponenti veličine dugmeta (zato se i zove mikro, a nikako zbog njegovih mogućnosti).
Ogromne su mogućnosti primjene ovih mikroprocesora kao i mikroračunara koji u svojoj osnovi imaju procesor ovog tipa. Zbog toga su potrebe za računarima danas sve veće. Predviđa se da će učešće računarske tehnike u ukupnoj proizvodnji jedne zemlje porasti u Zemljama Europe na 6,5%, a u SAD još više, na 8,7%. U nas je sve veći broj računara i sve je značajniji njihov uticaj na privredna i društvena kretanja,kao i na razvoj drugih naučnih oblasti. Računare nalazimo u bankama, fabrikama, bolnicama, na fakultetima, institutima, na sportskim borilištima. Oni pomažu čovjeku da što bolje, brže i tačnije obavi svoje svakodnevne zadatke, ali i da dođe do novih saznanja. Nemoguće je prikazati okrilje njihove primjene.
Druga generacija računara počinje da se razvija oko 1960. godine. Njen razvoj podstiču načajne tehnološke inovacije na području elektronskih komponenti. Pojavljuju se novi elementi - tranzistori. Veoma su pouzdani, a i druge karakteristike su im bolje od vakuumskih cijevi i ostalih dotadašnjih elektronskih elemenata. Pošto su dimenzije tranzistora manje, i računar se po svojim dimenzijama znatno smanjuje. Važno je napomenuti za ovu generaciju računara da im se i cijena snižava, pa postaju pristupačniji širem krugu korisnika. Softver ovih računara se širi, tako da se pojavljuju i prve primjene u ekonomiji, medicini, hemiji, fizici itd. To se naročito odnosi na probleme u ovim oblastima koji su se javljali kada je trebalo obraditi velike količine podataka (stotine hiljada pa i miliona).
Nova tehnologija u proizvodnji elektronskih elemenata dovodi i do nove - treće generacije računara, i to 70-tih godina ovog vijeka. Nove komponente zovu se intergrisani krugovi. Jedna ovakva komponenta zamjenjuje više tranzistora, u početku je to nekoliko desetina, a kasnije dostiže i na hiljade. Zahvaljujući tome, dimenzije računara se još više smanjuju, cijena i dalje opada, tako da nalaze sve širu primjenu.
Posebnu revoluciju u razvoju računarske tehnologije čini pojava mikroprocesora. To je najsavremenija elektronska komponenta, koja predstavlja kompletan procesor jednog računara u jednoj jedinoj komponenti veličine dugmeta (zato se i zove mikro, a nikako zbog njegovih mogućnosti).
Ogromne su mogućnosti primjene ovih mikroprocesora kao i mikroračunara koji u svojoj osnovi imaju procesor ovog tipa. Zbog toga su potrebe za računarima danas sve veće. Predviđa se da će učešće računarske tehnike u ukupnoj proizvodnji jedne zemlje porasti u Zemljama Europe na 6,5%, a u SAD još više, na 8,7%. U nas je sve veći broj računara i sve je značajniji njihov uticaj na privredna i društvena kretanja,kao i na razvoj drugih naučnih oblasti. Računare nalazimo u bankama, fabrikama, bolnicama, na fakultetima, institutima, na sportskim borilištima. Oni pomažu čovjeku da što bolje, brže i tačnije obavi svoje svakodnevne zadatke, ali i da dođe do novih saznanja. Nemoguće je prikazati okrilje njihove primjene.
nedjelja, 30. lipnja 2013.
English: Biography of Bob Dylan
Bob Dylan was born in 1941. He started singing in New York clubs in the early 1969s and made his first album in 1962. In the USA at that time, many poor people and minorities like black people had no civil rights. Dylan`s early protest songs, such as Blowing in the Wind and The Times They Are A-Changin`, became associated with the civil rights movement for social change.
During the mid-1960s he was influenced by rock music. He began playing electric guitar and his concerts were extremely loud. Also, his lyrics became more complex in songs such as Like a Rolling Stone and Visions of Johanna.
Bob Dylan has made over forty albums and his songs have convered a wide variety of musical styles. Also, he has been on tour more or less continuously since 1989 - something his fans refer to as the `Never-Ending Tour`.
Come senators, congressmen, please heed the call
Don`t stand in the doorway, don`t block up the hall,
For he that gets hurt will be he who has stalled.
There`s a battle outside and it is raging.
It`ll soon shake your windows and rattle your walls,
For the times they are a-changin`.
During the mid-1960s he was influenced by rock music. He began playing electric guitar and his concerts were extremely loud. Also, his lyrics became more complex in songs such as Like a Rolling Stone and Visions of Johanna.
Bob Dylan has made over forty albums and his songs have convered a wide variety of musical styles. Also, he has been on tour more or less continuously since 1989 - something his fans refer to as the `Never-Ending Tour`.
Lyrics of song: The Times They Are A-Changin`
Come gather round people wherever you roam,
And admit that the waters around you have grown,
And accept it that soon you`ll be drenched to te bone.
If your time to you is worth saving,
Then you better start swimming or you`ll sink like a
Stone,
For the times they are a-changin`.
Come writers and critics who prophesy with your pen
And admit that the waters around you have grown,
And accept it that soon you`ll be drenched to te bone.
If your time to you is worth saving,
Then you better start swimming or you`ll sink like a
Stone,
For the times they are a-changin`.
Come writers and critics who prophesy with your pen
And keep your eyes wide the chance won`t come
again,
And don`t speak too soon for the wheel`s still in spin,
And don`t speak too soon for the wheel`s still in spin,
And there`s no telling who that it`s naming.
For the loser now will be later to win,
For the times they are a-changin`.
For the loser now will be later to win,
For the times they are a-changin`.
Come senators, congressmen, please heed the call
Don`t stand in the doorway, don`t block up the hall,
For he that gets hurt will be he who has stalled.
There`s a battle outside and it is raging.
It`ll soon shake your windows and rattle your walls,
For the times they are a-changin`.
Come mothers and fathers throughout the land,
And don`t criticize what you can`t understand,
Your sons and your daughters are beyond your command
Your old road is rapidly ageing.
Please get out of the new one of you can`t lend your hand,
For the times they are a-changin`.
The line it is drawn, the curse it is cast,
And don`t criticize what you can`t understand,
Your sons and your daughters are beyond your command
Your old road is rapidly ageing.
Please get out of the new one of you can`t lend your hand,
For the times they are a-changin`.
The line it is drawn, the curse it is cast,
The slow one now will later be fast
As the present now will later be past,
The order is rapidly fading.
And the first one now will later be last
For the times they are a-changin`.
As the present now will later be past,
The order is rapidly fading.
And the first one now will later be last
For the times they are a-changin`.
English: The mistery of Wales
To the west of England, lies a small, almost secret country called Wales. It is a land of green and grey: green fields, valleys and hills: grey mountains and sky, and grey stone castles.
The story of the Welsh people is one of determined resistance to invaders - the Romans, the Saxons, the Vikings, the Normans and finally the English. After the fall of the Roman Empire in 410 AD, barbarian Angles and Saxons invaded Britain. Legendary kings and princes, like King Arthur, won important victories against the Saxons but gradually these orginal `Britons` were pushed west into the hills and mountains of Wales. Welsh princes fought hard against the English but Wales was finally conquered. In 1301 Edward I gave his son the title of Prince of Wales and in 1536 Wales was united with England.
Despite the conquest, this small nation of three milion people has maintained its unique culture and strong national identity, particularly through its language. Welsh, a Celtic language very different from English, is one of he oldest languages in Europe. However, in the nineteenth century and first half of the twentieth century, the Welsh language declined. The British government made English the official language and English was the only language allowed in schools. The number of Welsh speakers went down from 80% to under 20% of the population. Since the 1960s, though, there has been a revival. Welsh, along with English, is an official language and is spoken by half a milion people. It is taught in schools, it is spoken in the Welsh Assembly, Wales` own regional `parliament` and there is a Welsh TV channel.
A tradition of storytelling, poetry and singing began in the castles of the Welsh princes in the Middle Ages and continues today. Every year, eisteddfods are held around the country. An eisteddfod is a meeting of poets and singers who take part in competitions. As well as literature in the Welsh language, Wales has produced poets in English such as Dylan Thomas and R.S. Thomas. Famous actors include Richard Burton, Anthony Hopkins and Catherine Zeta-Jones. Wales is a musical nation and choirs are important. Nowadays, when the national rugby team plays in the capital, Cardiff, 80.000 voices can be heard singing the Welsh hymn, `Bread of Heaven`.
The flag of Wales, with its red dragon, is one of the oldest in the world. It was brought to Britain by the Romans. The patron saint of Wales is St David who converted Wales to Christianity and established the Welsh church. The leek, a vegetable, is another national symbol. St David ordered his soldiers to wear them on their helmets before the Welsh went onto battle against the Saxons.
Despite the conquest, this small nation of three milion people has maintained its unique culture and strong national identity, particularly through its language. Welsh, a Celtic language very different from English, is one of he oldest languages in Europe. However, in the nineteenth century and first half of the twentieth century, the Welsh language declined. The British government made English the official language and English was the only language allowed in schools. The number of Welsh speakers went down from 80% to under 20% of the population. Since the 1960s, though, there has been a revival. Welsh, along with English, is an official language and is spoken by half a milion people. It is taught in schools, it is spoken in the Welsh Assembly, Wales` own regional `parliament` and there is a Welsh TV channel.
A tradition of storytelling, poetry and singing began in the castles of the Welsh princes in the Middle Ages and continues today. Every year, eisteddfods are held around the country. An eisteddfod is a meeting of poets and singers who take part in competitions. As well as literature in the Welsh language, Wales has produced poets in English such as Dylan Thomas and R.S. Thomas. Famous actors include Richard Burton, Anthony Hopkins and Catherine Zeta-Jones. Wales is a musical nation and choirs are important. Nowadays, when the national rugby team plays in the capital, Cardiff, 80.000 voices can be heard singing the Welsh hymn, `Bread of Heaven`.
The flag of Wales, with its red dragon, is one of the oldest in the world. It was brought to Britain by the Romans. The patron saint of Wales is St David who converted Wales to Christianity and established the Welsh church. The leek, a vegetable, is another national symbol. St David ordered his soldiers to wear them on their helmets before the Welsh went onto battle against the Saxons.
subota, 29. lipnja 2013.
Getting Around Britain
In Britain, we still calculate distances in miles and we still drive on the left. Tough just to be difficult, there is one road in London, near the Savoy Hotel, where you have to drive on the right! Many of Britain`s roads follow ancient Roman roads and you have to pay at some old toll bridges dating back hundreds of years. In London, we still have red double-decker buses and black London cabs, Before they can work, London cab drivers still have to spend about 18 months larning all about the streets of London to get `the knowledge`.
However, not everything about British transport is as it used to be fifty years ago. There are now more than 25 milion cars on our roads so traffic jams are common on Britain`s motorways, like the infamous M25 around London. And even though we invented the railways, our train network is not in a terribly good state; you get delays caused by unpredictable events such as `leaves on the lines` in autumn. To improve the situation in transport, the goverment is investing a lot of money in the railways and coming out with `new` ideas like troll motorways and congestion charges in major cities like London.
Despite all of this, there are some fantastic ways of getting around the country and enjoying yourself at the same time. For example, you can go on a cycling holiday. Britain has thousands of miles of qurt country lanes and forest tracks which are ideal for keen cyclists. There are even more footpaths for walking holidays from one end of the country to the other, like Offa`s Dyke Foothpath on the lovely borders of England and Wales. For the more adventurous, there are plenty of places for horse riding and canoeing as well as hang-gliding, paragliding and ballooning.
If you want something a bit safer and less energetic, go on a narrow boat. Britain has a great network of canals, a lot of them going through spectacular countryside. Another relaxed option is to go on one of Britain`s many stream railways like the Severn Valley Railway or the Snowdon Railway which goes up the highest mountain in Wales. Just sit back and enjoy it!
However, not everything about British transport is as it used to be fifty years ago. There are now more than 25 milion cars on our roads so traffic jams are common on Britain`s motorways, like the infamous M25 around London. And even though we invented the railways, our train network is not in a terribly good state; you get delays caused by unpredictable events such as `leaves on the lines` in autumn. To improve the situation in transport, the goverment is investing a lot of money in the railways and coming out with `new` ideas like troll motorways and congestion charges in major cities like London.
Despite all of this, there are some fantastic ways of getting around the country and enjoying yourself at the same time. For example, you can go on a cycling holiday. Britain has thousands of miles of qurt country lanes and forest tracks which are ideal for keen cyclists. There are even more footpaths for walking holidays from one end of the country to the other, like Offa`s Dyke Foothpath on the lovely borders of England and Wales. For the more adventurous, there are plenty of places for horse riding and canoeing as well as hang-gliding, paragliding and ballooning.
If you want something a bit safer and less energetic, go on a narrow boat. Britain has a great network of canals, a lot of them going through spectacular countryside. Another relaxed option is to go on one of Britain`s many stream railways like the Severn Valley Railway or the Snowdon Railway which goes up the highest mountain in Wales. Just sit back and enjoy it!
petak, 28. lipnja 2013.
Informatika: Historijski razvoj računara 2.dio
Počeo je i 20. vijek. Mada se mehanički kalkulatori sve više usavršavaju, još uvijek nema nekih značajnijih pokušaja u realiziranju računara opće namjene. tek oko 1930. godine, paralelno u Njemačkoj i SAD, javljaju se prvi pokušaji. U Njemačkoj 1938. godine Konrad Zuse (Cuze) gradi mehanički računar Z1. Kasnije ga usavršava, tako da 1941. godine mašina Z3 prdstavlja prvi računar opće namjene, i to programski kontroliran. Zuseov rad prekinuo je drugi svjetski rat, tako da on i nema mnogo uticaja na budući razvoj računara.
Nastupala je završna faza drugog svjetskog raata. Ratna mašinerija SAD bila je u punom pogonu. Sazrela je spoznaja da su u modernom ratu veoma važna savremena ratna, ali i druga sredstva. Velika količina podataka zahtijeva istraživanje i na polju njihovog memoriranja i obrađivanja.
Krajem rata očiti su i prvi rezultati. Najpoznatiji su elektromehanički računari: MARK 1, koji je razvio Aiken sa Haward univerziteta, i Bell-Model I, čiji je konstruktor Stibitz (Štibic). Međutim, u savremenim računarskim naukama jedan drugi računar smatra se pravim savremenim računarom opće namjene. Njega su napravili naučnici Echert (Ekert) i Mauchly (Monhli) s univerziteta u državi Pensilvaniji.
f) Echertov i Mauchlyov računar (1946. god.)
Tokom 1946. godine izašao je prvi elektronski računar. Ta godina se često uzima kao godina pojavljivanja modernih računara. Prvi koji se pojavio bio je računar ENIAC. Koristio je vakuumske cijevi kao elemente za pohranjivanje brojeva i brojanje električnih signala. Sastojao se od 18 000 ovih elektronskih cijevi, dakle, bio je prvi računar baziran na elektronskim komponentama.
Jon Echert i Prosper Mauchly morali su savladati gotovo nepremostiv problem nepouzdanih vakuumskih cijevi. Zbog toga je ovaj računar upotrebljivan uglavnom za eksperimentiranje i istraživačke zadatke i nikad nije postao komercijalno sredstvo.
g) Von Neumannov (Fon Nojman) računar s pohranjenim programom (1946.god.)
Glavni operacioni nedostatak računara ENIAC bio je pomanjkanje memoriranih programa. Zato 1946.godine John Von Neumann predlaže novi način rada s instrukcijama, ali i podacima. On omogućuje pohranjivanje programa i podataka u memoriji računara. Orginalni Von Neumannov računar bio je model MANIAC razvijen za specijalne vojne potrebe. Von Neumann zajedno sa Echertom i Mauchlyem osniva posebnu firmu o okviru koje se proizvodi i prvi komercijalno upotrebljivi elektronski računar UNIVAC. Njegova kompanija postala je kasnije dio poznate firme za proizvodnju računara sa istim imenom - UNIVAC, danas UNISYS.
Osnovne komponente ovih prvih računara, bar sa stanovišta principa rada, sačuvale su se i do danas, tako da se često kaže da i današnji savremeni računari rade po Von Neumannovom konceptu.
Nastupala je završna faza drugog svjetskog raata. Ratna mašinerija SAD bila je u punom pogonu. Sazrela je spoznaja da su u modernom ratu veoma važna savremena ratna, ali i druga sredstva. Velika količina podataka zahtijeva istraživanje i na polju njihovog memoriranja i obrađivanja.
Krajem rata očiti su i prvi rezultati. Najpoznatiji su elektromehanički računari: MARK 1, koji je razvio Aiken sa Haward univerziteta, i Bell-Model I, čiji je konstruktor Stibitz (Štibic). Međutim, u savremenim računarskim naukama jedan drugi računar smatra se pravim savremenim računarom opće namjene. Njega su napravili naučnici Echert (Ekert) i Mauchly (Monhli) s univerziteta u državi Pensilvaniji.
f) Echertov i Mauchlyov računar (1946. god.)
Tokom 1946. godine izašao je prvi elektronski računar. Ta godina se često uzima kao godina pojavljivanja modernih računara. Prvi koji se pojavio bio je računar ENIAC. Koristio je vakuumske cijevi kao elemente za pohranjivanje brojeva i brojanje električnih signala. Sastojao se od 18 000 ovih elektronskih cijevi, dakle, bio je prvi računar baziran na elektronskim komponentama.
Jon Echert i Prosper Mauchly morali su savladati gotovo nepremostiv problem nepouzdanih vakuumskih cijevi. Zbog toga je ovaj računar upotrebljivan uglavnom za eksperimentiranje i istraživačke zadatke i nikad nije postao komercijalno sredstvo.
g) Von Neumannov (Fon Nojman) računar s pohranjenim programom (1946.god.)
Glavni operacioni nedostatak računara ENIAC bio je pomanjkanje memoriranih programa. Zato 1946.godine John Von Neumann predlaže novi način rada s instrukcijama, ali i podacima. On omogućuje pohranjivanje programa i podataka u memoriji računara. Orginalni Von Neumannov računar bio je model MANIAC razvijen za specijalne vojne potrebe. Von Neumann zajedno sa Echertom i Mauchlyem osniva posebnu firmu o okviru koje se proizvodi i prvi komercijalno upotrebljivi elektronski računar UNIVAC. Njegova kompanija postala je kasnije dio poznate firme za proizvodnju računara sa istim imenom - UNIVAC, danas UNISYS.
Osnovne komponente ovih prvih računara, bar sa stanovišta principa rada, sačuvale su se i do danas, tako da se često kaže da i današnji savremeni računari rade po Von Neumannovom konceptu.
četvrtak, 27. lipnja 2013.
Informatika: Historijski razvoj računara
Historijski razvoj računara
Tokom razvoja ljudskog društva problem obrade različitih podataka je stalno prisutn. U početku je ljudski mozak jedino sredstvo koje može da procesira podatke. Međutim, porastom broja podataka čovjek traži pomoćna sredstva za što lakšu obradu. Već tada postaje jasno da ljudski mozak posjeduje važna ograničenja. Prvo, brzina kojom ovaj "računar" obrađuje podatke postaje ograničenje. Tipične elementarne operacije oduzimaju vrijeme od nekoliko sekundi, pa i nekoliko minuta. Složeniji problemi kojima je potrebno niz ovakvih elementarnih operacija traže sve više vremena, pa se poneki uopšte ne mogu ni riješiti na ovaj način. Drugi problem koji se javlja pri ljudskom procesiranju podataka na ovaj način. Drugi problem koji se javlja pri ljudskom procesiranju podataka je čovjekova sklonost greškama, naročito kada se radi o velikom broju podataka. Tu se javlja problem zaboravljanja.
Težnja za računarskim mašinama, za pomagačima koji bi mogli osloboditi ljudski mozak navedenih problema i ograničenja veoma je stara. Stari Grci i Egipćani služili su se veoma nepreglednim načinom pisanja brojeva. Tom načinu bila su prilagođena i njihova računarska "pomagala" u čiju su se pomoć uzdali: bogati trgovci imali su jednog ili više robova koji su prstima pokazivali stanje pojedinih faza računanja i tako pomagali pravilnom odvijanju računarskog procesa. Manje imućni trgovci morali su se zadovoljavati kamenčićima razmještajući ih po naročitoj ploči za računanje. Ovaj način računanja doveo je do pojave prvog računarskog pomagala naziva se ABACUS. Kulturno-historijski posmatranao, ovaj izum predstalja vrhunsko dostignuće tog vremena. Tokom vremena ovaj izum je doživio dosta izmjena, a ovdje ćemo dati osnovne karakteristike posljednjih verzija.
a) "Računar" ABACUS (500.g.p.n.e.). Abacus je mala sprava za računanje, korištena u posljednjih 2 000 godina, a primjenjuje se i danas u nekim dijelovima Azije.
Abacus je pravougli okvir s nekoliko paralelnih žica. Svaka žica ima sedam kuglica (pločica", dvije iznad horizontale i pet ispod nje. Brojevi se predstavljaju pomicanjem kuglica duž šipki. Svaka kuglica iznad srednje horizontale ima vrijednost 5, a ispod nje vrijednost 1. Na ovom pomoćnom sredstvu mogu da se vrše operacije sabiranja, oduzimanja, množenja i dijeljenja brzinom koja nas ponekad zna iznenaditi. Odlučujući korak u razvoju računara napravila je tehnika proizvodnje satova, koja svoj procvat doživljava u 16, a još više u 17. vijeku. Tada je postalo moguće pronaći određena konstrukciona rješenje za mehanizme koji rade na mehaničkim principima. U to vijeme se znalo vješto povezati kretanje različitih poluga i zupčanika u složene satne mehanizme.
Međutim, ovi mehanizmi su našli primjenu i u izgradnji prvih aritmetičkih mašina. Smatra se da je prvu ovakvu mašinu izradio Wilhelm Schikard (Vilhelm Šikard), profesor matematike i astronomije, i to 1623.godine. Njegov orginalan model ove mašine je nestao, tako da je ova preteča savremenih računara rekonstruirana tek 1960. godine. Ne znajući za rad Schickarda, nekoliko godina kasnije konstruirao je i svoju aritmetičku mašinu poznati Pascal (Paskal). Proširenje ove mašine dao je Lebniz (Lajbnic).
b) Pascalova aritmetička mašina (1943.god)
Pascal je u 19. godini izmislio svoj prvi mehanizam za računanje. Princip rada ove mašine je gotovo isti kao i kod današnjih malih đepnih kalkulatora s mehaničkim elementima. On je radio na bazi okretanja točkića oko ose s podjelom od 0 do 9. Vođeno je računa i o prenosu, pa zato poslije prelaska cifre 9 slijedeći točkić (značajnija cifra) pomiče se naprijed za 1. Ova mašina mogla je da obavlja samo dvije osnovne aritmetičke operacije: sabiranje i oduzimanje.
c) Lebnizova mašina za računanje (1694.god.)
Principom Pascalove mašine koristio se i Lebniz, koji je razvio prvu mašinu za direktno množenje, i to na principu višestrukog sabiranja. Operacije sabiranja i oduzimanja su posebno usavršene. Leibniz je smatra da njegova mašina, koja je realizirana na ovaj način, može da koristi istraživačima za računanja. Tokom godine mehanički kalkulator se razvijao bazirajući se, najvećim dijelom, na principima Leibnizove mehaničke mašine za računanje.
Od mehaničkih mašina za računanje do savremenih računara opće namjene trebalo je preći veoma dug put. Naročito značajne doprinose daju pojedini naučnici tokom 19.vijeka. Među njima je svakako najpoznatiji engleski profesor matematike Charles Babbage (Čarls Bebidž) sa svojom analitičkom mašinom.
d) Babbageova analitička mašina (1834.god.)
Charles Babbage je imao vrlo značajnijeg udjela u razvoju računara. On je bio skoro 100 godina najnapredniji sa svojim idejama u ovoj oblasti. Babbage je planirao analitičku mašinu koja je imala gotovo sve glavne karakteristike modernog računara. Instrukcije bi se obrađivale preko programa na bušenim karticama, a u ovu mašinu bi bila uključena i memorija, kao i izlazne jedinice za štampanje rezultata. Međutim, tehnologija u to vrijeme nije bila tako razvijena da bi mogla pratiti Babbageove zamisli. Pokušaji su propali i zbog toga što nije bilo dovoljno ni novca, tako da je ovaj plan ostao pod nazivom "Babbageov ludi poduhvat" i nije nikad realiziran.
Mada je Babbage prvi zamislio primjenu bušene kartice za unošenje podataka u mašinu, on tu svoju zamisao nije nikad realizirao. Tek krajem 19.vijeka Herman Hollerith (Holerit) konstruira spravu koja može da čita podatke sa standardizovanih kartica.
e) Hellerithova mašina za bušene kartice (1890.god)
Hollerithova kartica napraljena je od tvdog papira normirane veličine. U kartice s po unaprijed zadanom ključu utiskuju u obliku rupica različiti brojevi, slova i znakovi. Značenje je određeno položajem rupica na kartici. Ovako izbušene kartice s upisanim podacima čita posebna mašina, a to je čitač kartica.
Čitač kartica čini serija metalnih pločica (klinovi) žicom spojenih za jedan kraj. Ubušenja padaju pod klinove, čime dolazi do kontakata žice s pločicama, a time i do protoka električne struje. Ovaj način je bio elektromehanički proces čitanja bušene kartice. Zahvaljujući njemu, bilo je omogućeno brzo i efikasno čitanje veće količine podataka, kao i određena jednostavna obrada. Ona se uglavnom sastojala u sortiranju (uređivanju po nekim karakteristikama) unesenih podataka. Na tim osnovama napravljen je prvi perodični popis stanovništva SAD 1890.godine. Kartica je u tom slučaju sadržala ime osobe, pol, adresu, godine starosti i druge podatke. Kompanija koju je Holerizh organizirao 1911.godine prerasla je kasnije u jendog od najjačih proizvođača računara-IBM (International Business Mashines).
U narednom članku nastavljamo :)
Tokom razvoja ljudskog društva problem obrade različitih podataka je stalno prisutn. U početku je ljudski mozak jedino sredstvo koje može da procesira podatke. Međutim, porastom broja podataka čovjek traži pomoćna sredstva za što lakšu obradu. Već tada postaje jasno da ljudski mozak posjeduje važna ograničenja. Prvo, brzina kojom ovaj "računar" obrađuje podatke postaje ograničenje. Tipične elementarne operacije oduzimaju vrijeme od nekoliko sekundi, pa i nekoliko minuta. Složeniji problemi kojima je potrebno niz ovakvih elementarnih operacija traže sve više vremena, pa se poneki uopšte ne mogu ni riješiti na ovaj način. Drugi problem koji se javlja pri ljudskom procesiranju podataka na ovaj način. Drugi problem koji se javlja pri ljudskom procesiranju podataka je čovjekova sklonost greškama, naročito kada se radi o velikom broju podataka. Tu se javlja problem zaboravljanja.
Težnja za računarskim mašinama, za pomagačima koji bi mogli osloboditi ljudski mozak navedenih problema i ograničenja veoma je stara. Stari Grci i Egipćani služili su se veoma nepreglednim načinom pisanja brojeva. Tom načinu bila su prilagođena i njihova računarska "pomagala" u čiju su se pomoć uzdali: bogati trgovci imali su jednog ili više robova koji su prstima pokazivali stanje pojedinih faza računanja i tako pomagali pravilnom odvijanju računarskog procesa. Manje imućni trgovci morali su se zadovoljavati kamenčićima razmještajući ih po naročitoj ploči za računanje. Ovaj način računanja doveo je do pojave prvog računarskog pomagala naziva se ABACUS. Kulturno-historijski posmatranao, ovaj izum predstalja vrhunsko dostignuće tog vremena. Tokom vremena ovaj izum je doživio dosta izmjena, a ovdje ćemo dati osnovne karakteristike posljednjih verzija.
a) "Računar" ABACUS (500.g.p.n.e.). Abacus je mala sprava za računanje, korištena u posljednjih 2 000 godina, a primjenjuje se i danas u nekim dijelovima Azije.
Abacus je pravougli okvir s nekoliko paralelnih žica. Svaka žica ima sedam kuglica (pločica", dvije iznad horizontale i pet ispod nje. Brojevi se predstavljaju pomicanjem kuglica duž šipki. Svaka kuglica iznad srednje horizontale ima vrijednost 5, a ispod nje vrijednost 1. Na ovom pomoćnom sredstvu mogu da se vrše operacije sabiranja, oduzimanja, množenja i dijeljenja brzinom koja nas ponekad zna iznenaditi. Odlučujući korak u razvoju računara napravila je tehnika proizvodnje satova, koja svoj procvat doživljava u 16, a još više u 17. vijeku. Tada je postalo moguće pronaći određena konstrukciona rješenje za mehanizme koji rade na mehaničkim principima. U to vijeme se znalo vješto povezati kretanje različitih poluga i zupčanika u složene satne mehanizme.
Međutim, ovi mehanizmi su našli primjenu i u izgradnji prvih aritmetičkih mašina. Smatra se da je prvu ovakvu mašinu izradio Wilhelm Schikard (Vilhelm Šikard), profesor matematike i astronomije, i to 1623.godine. Njegov orginalan model ove mašine je nestao, tako da je ova preteča savremenih računara rekonstruirana tek 1960. godine. Ne znajući za rad Schickarda, nekoliko godina kasnije konstruirao je i svoju aritmetičku mašinu poznati Pascal (Paskal). Proširenje ove mašine dao je Lebniz (Lajbnic).
b) Pascalova aritmetička mašina (1943.god)
Pascal je u 19. godini izmislio svoj prvi mehanizam za računanje. Princip rada ove mašine je gotovo isti kao i kod današnjih malih đepnih kalkulatora s mehaničkim elementima. On je radio na bazi okretanja točkića oko ose s podjelom od 0 do 9. Vođeno je računa i o prenosu, pa zato poslije prelaska cifre 9 slijedeći točkić (značajnija cifra) pomiče se naprijed za 1. Ova mašina mogla je da obavlja samo dvije osnovne aritmetičke operacije: sabiranje i oduzimanje.
c) Lebnizova mašina za računanje (1694.god.)
Principom Pascalove mašine koristio se i Lebniz, koji je razvio prvu mašinu za direktno množenje, i to na principu višestrukog sabiranja. Operacije sabiranja i oduzimanja su posebno usavršene. Leibniz je smatra da njegova mašina, koja je realizirana na ovaj način, može da koristi istraživačima za računanja. Tokom godine mehanički kalkulator se razvijao bazirajući se, najvećim dijelom, na principima Leibnizove mehaničke mašine za računanje.
Od mehaničkih mašina za računanje do savremenih računara opće namjene trebalo je preći veoma dug put. Naročito značajne doprinose daju pojedini naučnici tokom 19.vijeka. Među njima je svakako najpoznatiji engleski profesor matematike Charles Babbage (Čarls Bebidž) sa svojom analitičkom mašinom.
d) Babbageova analitička mašina (1834.god.)
Charles Babbage je imao vrlo značajnijeg udjela u razvoju računara. On je bio skoro 100 godina najnapredniji sa svojim idejama u ovoj oblasti. Babbage je planirao analitičku mašinu koja je imala gotovo sve glavne karakteristike modernog računara. Instrukcije bi se obrađivale preko programa na bušenim karticama, a u ovu mašinu bi bila uključena i memorija, kao i izlazne jedinice za štampanje rezultata. Međutim, tehnologija u to vrijeme nije bila tako razvijena da bi mogla pratiti Babbageove zamisli. Pokušaji su propali i zbog toga što nije bilo dovoljno ni novca, tako da je ovaj plan ostao pod nazivom "Babbageov ludi poduhvat" i nije nikad realiziran.
Mada je Babbage prvi zamislio primjenu bušene kartice za unošenje podataka u mašinu, on tu svoju zamisao nije nikad realizirao. Tek krajem 19.vijeka Herman Hollerith (Holerit) konstruira spravu koja može da čita podatke sa standardizovanih kartica.
e) Hellerithova mašina za bušene kartice (1890.god)
Hollerithova kartica napraljena je od tvdog papira normirane veličine. U kartice s po unaprijed zadanom ključu utiskuju u obliku rupica različiti brojevi, slova i znakovi. Značenje je određeno položajem rupica na kartici. Ovako izbušene kartice s upisanim podacima čita posebna mašina, a to je čitač kartica.
Čitač kartica čini serija metalnih pločica (klinovi) žicom spojenih za jedan kraj. Ubušenja padaju pod klinove, čime dolazi do kontakata žice s pločicama, a time i do protoka električne struje. Ovaj način je bio elektromehanički proces čitanja bušene kartice. Zahvaljujući njemu, bilo je omogućeno brzo i efikasno čitanje veće količine podataka, kao i određena jednostavna obrada. Ona se uglavnom sastojala u sortiranju (uređivanju po nekim karakteristikama) unesenih podataka. Na tim osnovama napravljen je prvi perodični popis stanovništva SAD 1890.godine. Kartica je u tom slučaju sadržala ime osobe, pol, adresu, godine starosti i druge podatke. Kompanija koju je Holerizh organizirao 1911.godine prerasla je kasnije u jendog od najjačih proizvođača računara-IBM (International Business Mashines).
U narednom članku nastavljamo :)
srijeda, 26. lipnja 2013.
Informatika: INFORMACIJA I PODATAK, pojmovi
INFORMACIJA I PODATAK
Pojam informacije je često
primjenjivan u našem svakodnevnom govoru, pa gotovo svi smatramo da
ga razumijemo I pravilno upotreebljavamo. Međutim, potrebno je
naglasiti da se informacija u svakodnevnom komuniciranju posmatra sa
stanovištva efektivnog nivoa. Zbog toga nam može biti I bliska
tvrdnja da je proces informiranja u svojoj suštini proces sticanja
znanja s ciljem realizacije određenih zadataka.
U svakodnevnom govoru upotrebljava
se još jedan pojam vezan za informaciju, a često se poistovjećuje
s njom. To je pojam podatka.
Potrebno je, ipak, na neki način
razlikovati podatke I informacije, naročito kada se ovi pojmovi
posmatraju na najopštijem efektinom nivou. Podatkom se u opštem
slučaju može smatrati određeni zapis o nekom događaju, pojavi ili
karakteristici iz okoline koju nazivamo objektivna stvarnost.
Da bismo ove pojave registrirali I
zapisali, koristimo se identifikatorima. Identifikatori su,
zaporavo, nizovi znakova nekog alfabeta, a takve nizove nazivamo
podacima.
Jedna pojava se od druge razlikuje I po svojim osobinama. Dodjeljuvajući svakoj osobni novi identifikator (atribut), uvode se I novi podaci. Posmatrajmo, na primjer, pojavu koju ćemo nazivati automobil. Riječ “automobil”, kao niz slova, upotrebljavamo da bismo identificirali takvu pojavu. Međutim, korišćenje toga identifikatora ne omogućuje razlikovanje pojave “automobil” od neke druge pojave, recimo pojave “kuća”. Da bi se pojave međusobno razlikovale, moraju se navesti atributi koji identificiraju njihove osobine. Recimo da su atributi automobila: vrsta, registarski broj, snaga motora, boja, proizvođać I slično, a atributi kuće: broj spratova, broj ulaza, adresa, boja I slično. Očigledno je da neke osobine mogu biti slične, a druge potpuno različite. Zbog toga je potrebno svaku od njih identificirati posebnim podatkom-atributom.
Posmatrajmo osobinu označenu atributom boja. I automobil, I kuća I noge druge pojave posjeduju takvu osobinu. Boja može biti različita I ima svoju vrijednost u spektru boja. Svaku od tih različitih boja označimo posebnim nizom znakova I taj niz znakova nazivamo podatkom kojim identificiramo vrijednost. Prema tome, dolazimo do nove vrste podatka koji predstavljaju vrijednosti atributa neke pojave. Vrijednosti mogu biti numeričke (npr. Vrijednost atributa broj-spratova-kuće), ali I znakovne (npr. Vrijednost atributa adresa-kuće). Prema tome, podaci mogu biti različiti po namjeni kao I po načinu pisanja.
Jedna pojava se od druge razlikuje I po svojim osobinama. Dodjeljuvajući svakoj osobni novi identifikator (atribut), uvode se I novi podaci. Posmatrajmo, na primjer, pojavu koju ćemo nazivati automobil. Riječ “automobil”, kao niz slova, upotrebljavamo da bismo identificirali takvu pojavu. Međutim, korišćenje toga identifikatora ne omogućuje razlikovanje pojave “automobil” od neke druge pojave, recimo pojave “kuća”. Da bi se pojave međusobno razlikovale, moraju se navesti atributi koji identificiraju njihove osobine. Recimo da su atributi automobila: vrsta, registarski broj, snaga motora, boja, proizvođać I slično, a atributi kuće: broj spratova, broj ulaza, adresa, boja I slično. Očigledno je da neke osobine mogu biti slične, a druge potpuno različite. Zbog toga je potrebno svaku od njih identificirati posebnim podatkom-atributom.
Posmatrajmo osobinu označenu atributom boja. I automobil, I kuća I noge druge pojave posjeduju takvu osobinu. Boja može biti različita I ima svoju vrijednost u spektru boja. Svaku od tih različitih boja označimo posebnim nizom znakova I taj niz znakova nazivamo podatkom kojim identificiramo vrijednost. Prema tome, dolazimo do nove vrste podatka koji predstavljaju vrijednosti atributa neke pojave. Vrijednosti mogu biti numeričke (npr. Vrijednost atributa broj-spratova-kuće), ali I znakovne (npr. Vrijednost atributa adresa-kuće). Prema tome, podaci mogu biti različiti po namjeni kao I po načinu pisanja.
Infrmaciju, tzv. elementarnu, dobivamo povezivanjem tri podatka u cjelinu: identifikatora pojave (npr. "automobil"), identifikatora atributa (npr. "boja") i identifikatora vrijednosti (npr. "žut"). Na taj način dobijamo elementarnu informaciju "automobil žute boje". Isto tako, dajući vrijednosti atributima registarski broj, snaga motora, vlasnik i slično, dobivamo ostale elementarne informacije o automobilu. Prema tome, svaki skup koji sadrži tri podatka-pojavu, atribut i vrijednost-formira elementarnu informaciju.
Grupisanjem elementarnih informacija formiramo složene informacije i od njih gradimo informacione skupove.
Potrebno je uočiti još jednu značajnu komponentu takvog definiranja infomacije-vrijeme. Automobil vremenom može da promijeni boju, neprestano stari i slično. Prema tome, vrijednost atributa kojom se određuje pojava mijenja se u vremenu, pa je potrebno utvrditi i vrijeme u kojem ta vrijednost uistinu određuje pojavu. Zato možemo reći da pojava, atribut, vrijednost i vrijeme formiraju informaciju.
Tek kada se ova četvorka počne koristiti za donošenje određenih odluka s ciljem rješavanja nekog problema, ona onda prerasta u korisnu, vrijednu informaciju (sa stanovišta efektivnog nivoa). Npr. Ljekarski nalaz predstavlja skup podataka koji postaju vrijedne informacije kada dođu do ljekara koji ih može interpretirati i donijeti odgovarajuće odluke o načinu lječenja pacijenta, o potrebnim lijekovima, eventualnoj operaciji i sl. Ocjene u školskom dnevniku predstavljaju, isto tako, skup podataka koji postaju korisne informacije za nastavnika pri zaključivanju konačne ocjene ili za učenika kada želi da ih ispravi.
Podaci u suštini postaju informacije tek onda kada spoznamo njihov smisao, kada nam obogaćuju znanja i pomažu u rješavanju problema. Podatke je moguće prikupljati, obrađivati, čuvati i mijenjati način njihovog zapisivanja. Oni imaju i određena svojstva: preciznost, vrijeme trajanja i sl. Očito da su ovi pojmovi (podatak, informacija i znanje) povezani i da daju određenu sliku okoline.
Podaci, bilo na papiru ili u računaru, postaju informacije tek kada se upotrebljavaju (od strane prijmnika u komunikacionom procesu). Zahvaljujući novim informacijama, korisnik može da proširuje znanje o određenim pojavama i događajima iz okoline. Ukoliko se podatak registriran na nekom od medija ne koristi i akoi nema nikakvih šansi da se ikad iskoristi, on prestaje da bude podatak.
ponedjeljak, 24. lipnja 2013.
Informatika: Tri nivoa posmatranja komunikacionog procesa
U novije vrijeme komunikacionim procesom se bave stručnjaci iz mnogih oblasti. Jedan novinar i jedan inžinjer zainteresirani su za različite aspekte komunikacionog procesa, pa često ljudima izgleda da su informacije kojima se bave novinar i inžinjer sasvim različite. Zato je potrebno naglasiti da je koncept komunikacionog procesa (pa i pojam informacije) jedinstven, samo su različiti nivoi sa kojih se ovaj proces posmatra.
U teoriji informacija definirana su tri nivoa posmatranja komunikacionog procesa, mada ni među njima nema oštre granice. To su:
a) tehnički nivo,
b) semantički nivo,
c) efektivni nivo,
a) Tehnički nivo, kao što i samo ime kaže, bavi se određenim tehničkim aspektima prenosa informacija komunikacionim kanalom. Naime, ovdje se razmatra tačnost prenosa poruke od informacionog izvora do prijemnika. Kada se jedna poruka formulira, pitanje je kako će ona biti u koderu pretvorena u niz signala, kako će se prenijeti kanalom veze i da li će biti smetnji? Konačno, kada dođe do prijemnika, kako će se niz signala u dekoderu ponovo pretvoriti u poruku? Ovaj nivo najviše je razrađen u teoriji informacija, a najviše zaslugom Shannona, koji je dao jednu zaokruženu matematsku interpretaciju ovog nivoa.
b) Semantički nivo razmatra da li prenesena poruka ima ili nema određeno značenje za prijemnik. Dok se na tehničkom nivou poruke "AABC" i "KREDA JE BIJELA" isto tretiraju, odnosno najbitnije je da se one pravilno prenesu do prijemnika, dotle semantički nivo razlikuje karakter ovih poruka:
"AABC" - nema nikakvo značenje, bar sa stanovišta prijemnika koji očekuje poruku na bosanskom jeziku;
"KREDA JE BIJELA" - ima određeno značenje za prijemnik.
c) Efektivni nivo razmatra primanje informacija i njihov značaj pri donošenju određenih odluka. Ovaj nivo ispituje kako neka informacija može da doprinese da prijemnik donese određenu odluku koju bez te informacije nije mogao donijeti. Dvije poruke: "KREDA JE BIJELA" i "ČAS JE ZAVRŠEN", koje na tehničkom i semantičkom nivou imaju isti efekt, na efektivnom nivou imaju različitu interpretaciju:
"KREDA JE BIJELA" - to je poruka koja sa stanovišta efektinog nivoa nema svoju vrijednost, korisnost, jer ne doprinosi donošenju nikakve odluke. Ukoliko je ućenik prijemnik ove poruke, odgovroiće: "Bijela je, pa šta?" ili: "To svako zna". Znači, ova poruka ga neće potaći ni na kakvu akciju.
"ČAS JE ZAVRŠEN" - ovo je poruka koja učeniku kao prijemniku u procesu komuniciranja govori mnogo više. Na osnovu nje on donosi odluku da spremi svoje stvari, izađe iz učionice itd. Potrebno je naglasiti da i ova poruka za određene prijemnike nema vrijednosti, što pokazuje da je efektivna vrijednost informacija različita, u zavisnosti od prijemnika.
U teoriji informacija definirana su tri nivoa posmatranja komunikacionog procesa, mada ni među njima nema oštre granice. To su:
a) tehnički nivo,
b) semantički nivo,
c) efektivni nivo,
a) Tehnički nivo, kao što i samo ime kaže, bavi se određenim tehničkim aspektima prenosa informacija komunikacionim kanalom. Naime, ovdje se razmatra tačnost prenosa poruke od informacionog izvora do prijemnika. Kada se jedna poruka formulira, pitanje je kako će ona biti u koderu pretvorena u niz signala, kako će se prenijeti kanalom veze i da li će biti smetnji? Konačno, kada dođe do prijemnika, kako će se niz signala u dekoderu ponovo pretvoriti u poruku? Ovaj nivo najviše je razrađen u teoriji informacija, a najviše zaslugom Shannona, koji je dao jednu zaokruženu matematsku interpretaciju ovog nivoa.
b) Semantički nivo razmatra da li prenesena poruka ima ili nema određeno značenje za prijemnik. Dok se na tehničkom nivou poruke "AABC" i "KREDA JE BIJELA" isto tretiraju, odnosno najbitnije je da se one pravilno prenesu do prijemnika, dotle semantički nivo razlikuje karakter ovih poruka:
"AABC" - nema nikakvo značenje, bar sa stanovišta prijemnika koji očekuje poruku na bosanskom jeziku;
"KREDA JE BIJELA" - ima određeno značenje za prijemnik.
c) Efektivni nivo razmatra primanje informacija i njihov značaj pri donošenju određenih odluka. Ovaj nivo ispituje kako neka informacija može da doprinese da prijemnik donese određenu odluku koju bez te informacije nije mogao donijeti. Dvije poruke: "KREDA JE BIJELA" i "ČAS JE ZAVRŠEN", koje na tehničkom i semantičkom nivou imaju isti efekt, na efektivnom nivou imaju različitu interpretaciju:
"KREDA JE BIJELA" - to je poruka koja sa stanovišta efektinog nivoa nema svoju vrijednost, korisnost, jer ne doprinosi donošenju nikakve odluke. Ukoliko je ućenik prijemnik ove poruke, odgovroiće: "Bijela je, pa šta?" ili: "To svako zna". Znači, ova poruka ga neće potaći ni na kakvu akciju.
"ČAS JE ZAVRŠEN" - ovo je poruka koja učeniku kao prijemniku u procesu komuniciranja govori mnogo više. Na osnovu nje on donosi odluku da spremi svoje stvari, izađe iz učionice itd. Potrebno je naglasiti da i ova poruka za određene prijemnike nema vrijednosti, što pokazuje da je efektivna vrijednost informacija različita, u zavisnosti od prijemnika.
četvrtak, 20. lipnja 2013.
Biografija: Ludwig Van Beethoven
Ludwig Van Beethoven (Ludvig van Betoven), njemački kompozitor, koji je muzički pravac - Klasiku doveo do vrhunca, smjelo je otvarao vrata budućnosti i novom periodu u razvoju muzike - Romantizmu. Veći dio života boravio je u Beču, gdje je stekao slavu. Za razliku od svojih savremenika, Beethoven je stvarao slobodno, prepuštajući se osebujnoj mašti i neobuzdanom temperamentu. To ovog genijalnog kompozitora u velikoj mjeri izdvaja od ostalih. njegova neobična priproda može se osjetiti i iz čuvenih riječi ostalih. Njegova neobična priroda može se osjetiti i iz čuvenih riječi koje je uputio knezu Lichnowskom: "Kneže, to što jeste postali ste slučajem i rđenjem, dok ja svoj položaj dugujem samom sebi. Kneževa je bilo i biće ih na hiljade, Beethoven je samo jedan". Najveći udarac doživio je saznavši da gubi sluh, a kada je u 46. godini potpuno ogluhnuo napisao je svoja najveća djela. Osim 9 simfonija, po čemu je i najpoznatiji, pisao je koncerte, sonate, kamernu muziku, ali i manje kompozicije poput poznate "Za Elizu".
četvrtak, 13. lipnja 2013.
Zvučna rezonancija, Akustičnost prostorije, Zvučna barijera, Dopplerov efekat
Zategnuta metalna žica ili tzv. zvučna viljuška daju slabe tonove. ali ako se zvučna viljuška udari i stavi na sto tako da njena drška dodiruje površinu stola, njen ton postaje znatno jači. Zašto?
Da bi ovu pojavu objasnili sjetimo se pojma rezonacije. Tijelo koje osciluje zove se oscilator. sa jednog oscilatora na drugi može se prenositi energija oscilovanja. Prijenos energije je najveći kada su frekvencije oscilovanja oba oscilatora međusobno jednake. Ta pojava se naziva rezonacija. Ona se koristi u akustici za pojačavanje zvuka.
Prijenos energije oscilovanja sa jednog oscilatora na drugi, iste frekvencije, naziva se rezonacija.
Kao izvor zvučnih oscilacija, za izvođenje ogleda često se koristi zvučna viljuška. kada se jedan njen kraj udari gumenim čekićem ona počne da osciluje stalnom frekvencijom. Zvuk se čuje veoma slabo ili nikako. Ako se stavi na posebno sanduče, otvoreno sa jedne strane, ton se pojača. Dužina sandučeta se podesi tako da je frekvencija oscilovanja vazdušnog stuba jednaka frekvenciji zvučne viljuške. U tom slučaju energija oscilovanja zvučne viljuške maksimalno se prenosi na vazdušni stub. Kažemo da su tada viljuška i vazdušni stub u rezonaciji i ton se pojačao. Sanduče ispod zvučne viljuške zove se rezonator.
Pored zvučne viljuške na sandučetu postavimo još jednu takvu viljušku sa rezonatorom. Kada jednu od njih udarimo počne i drugo da osciluje. Kada prvu viljušku uklonimo druga i dalje osciluje! I u ovom slučaju energija oscilovanja sa jednog oscilatora prenešena je na drugi oscilator koji ima istu frekvenciju.
I naše čulo sluha funkcioniše na principu rezonacije. U našem uhu ima oko 10 000 slušnih niti i svaka od njih ima svoju sopstvenu frekvenciju oscilovanja. Sopstvene frekvencije slušnih niti su u intervalu od 16 Hz do 20 000 Hz.
Šireći se vazduhom zvučni talasi dopiru do našeg uha i pobuđuju na oscilovanje sistem slušnih niti koje su uronjene u limfnu tečnost. svaka slušna nit je rezonator koju pokreće na oscilovanje samo njegova frekvencija. Prema tome, granice našeg čula sluha su određene time što nema slušnih niti koje bi oscilovale izvan tog intervala frekvencija.
Naše uho je najfiniji slušni aparat. Ono ima sto puta više "žica" od klavira.
Akustičnost prostorije
Ako se izvor zvuka nalazi u nekoj zatvorenoj prostoriji, onda slušalac neće čuti samo zvukove koji dolaze direktno iz izvora. On će čuti i sve one zvukove koji su došli u uho nakon refleksije od zidova prostorije.
Zvuk se od zidova prostorije obično odbija više puta. Taj odbijeni zvuk produžava vrijeme trajanja prvobitno proizvedenog zvuka. Sve to može nekad povoljno, a nekad nepovoljno da djeluje na kvalitet zvuka u prostoriji.
Akustično djelovanje neke prostorije naziva se akustičnost prostorije.
Poznato je da čovječije uho može odvojeno da čuje dva zvučna signala ako oni dođu do uha u intervalu većem od 0,1s. Tu činjenicu treba uzeti u obzir pri projektovanju slušaonica, koncertnih dvorana. Kolika će biti jačina reflektovanog zvuka zavisi od veličine i oblika prostorija, a isto tako i od materijala od kojeg su načinjeni zidovi. U današnje vrijeme razvila se posebna grana tehnike koja se zove arhitektonska akustika.
U prostoriji srednjih dimenzija zvučni talas pretrpi nekoliko stotina uzastopnih odbijanja o zidove dok njegova jačina ne opadne ispod praga čujnosti. U velikim prostorijama, usljed refleksije, zvuk se može čuti i nekoliko sekundi poslije isključenja izvora. Suviše velika refleksija pogoršava akustične osobine prostorije i izaziva jako odjekivanje (eho). Takođe i suviše mala refleksija (veliko prigušenje) može nepovoljno da djeluje na akustičnost prostorija. Kažemo da je tada soba gluha. Zbog toga se uzimaju neke optimalne vrijednosti prigušenja.
Materijali koji dobro reflektuju zvuk su npr. beton, malter, staklo, itd. Materijali koji dobro apsorbuju zvuk su, npr. tepih, zavjese, čovječije tijelo, itd.
Pri proračunu akustičnosti prostorija koristi se tzv. vrijeme reverbacije. To je vrijeme za koje jačina zvuka opadne na milioniti dio prvobitne vrijednosti, odnosno za 6 dB. Jasno je da je vrijeme reverbacije kraće ako se zvuk više apsorbuje na zidovima. Za govor je optimalno vrijeme reverbacije 1s, a za koncertne dvorane oko 2s.
Zakoni akustike prostorija bili su poznati još starim Egipćanima, pa su ih primjenjivali pri gradnji svojih kazališta. Da bi akustičnost bila što bolja, u koncertnim dvoranama je orkestar smješten u naročitoj školjki koja ima oblik paraboličnog ogledala. Svod dvorane je zaobljen zato da bi reflektovani zvuk došao do posljednjeg mjesta u dvorani, gdje su sjedišta smještena amfiteatralno.
Zvučna barijera
Kada avion dostigne brzinu zvuka javlja se pojava tzv. zvučnog udara.
Kada avion leti, potiskuje pred sobom vazduh u talasima. Sa povećanjem brzine nastaje i potiskivanje vazdušnih talasa dok se ne stvori zid ili barijera kompimovanog vazduha pred njim. Sa otprilike 1200 km/h avion dostiže brzinu zvuka i probija tu barijeru (zid). U tom trenutku snažni pritisak vazdušnog talasa je poremećen i pretvara se u zvučni talas. Prilikom probijanja vazdušnog zida javlja se jak akustični efekat, sličan udaru groma. To se naziva zvučni udar.
Iz tih razloga se brzina aviona izražava tzv. Machovim brojem. Machov broj M je odnos brzine aviona i brzine zvuka. Na primjer, kada avion ima M=1, onda se kreće brzinom zvuka. Kada ima M=2, onda se kreće dva puta brže od zvuka, itd.
Dopplerov efekat
Kada se izvor zvuka približava posmatraču on registruje veću frekvenciju nego kada izvor zvuka miruje. Isto tako kada se izvor zvuka udaljava od posmatrača on registruje manju frekvenciju nego kada izvor zvuka miruje. Ta pojava se javlja kod svakog talasnog kretanja i naziva se Dopplerov efekat.
Na primjer, kada nam se približava automobil sa uključenom sirenom ton sirene će biti viši nego kada se automobil udaljava.
Zamislimo slučaj kada posmatrač miruje, a izvor zvuka se kreće brzinom v. Imajmo dvije slike u glavi, sliku a i sliku b. Na slici a izvor zvuka miruje i proizvodi talasne frekvencije fo. Do posmatrača u tački A i tački B dolazi zvuk frekvencije fo. A na slici b izvor zvuka se kreće udesno. Za posmatrača u tački A će talasna dužina zvučnog talasa biti smanjena, a za posmatrača u tački B povećana. To znači da će do posmatrača u tački A, prema kojem se izvor kreće, dolaziti zvučni talas veće frekvencije (manje talasne dužine).
Kada postoji relativno kretanje između izvora talasa i posmatrača, onda posmatrač registruje promjenu frekvencije talasa. Ta pojava se naziva Dopplerov efekat.
Do istog efekta će doći i kada izvor zvuka miruje, a posmatrač se kreće. Takođe Dopplerov efekat se javlja i kod elektromagnetskih talasa (vidljiva svjetlost, radio talasi, itd.)
Kada je poznata frekvencija izvora talasa fo, onda se može odrediti brzina kretanja objekta - izvora talasa. Pošto slične relacije, za promjenu frekvencije, važe i za elektromagnetne talase, onda se može odrediti brzina rakete, kosmičkog broda, itd. Ova činjenica je iskorištena i u astronomiji. poznato je da boja svjetlosti zavisi od njene frekvencije. Iz promjene boje svjetlosti, koju emituje zvijezda, može se odrediti da li se ona udaljava ili približava zemlji. Tako je ustanovljeno da se sve zvijezde udaljavaju od Zemlje, odnosno da se Svemir širi. Na osnovu toga je postavljena kosmološka hipoteza "velikog praska" (big bang), koja tvrdi da je Svemir nastao eksplozijom jedne jedine tačke u prostoru.
Da bi ovu pojavu objasnili sjetimo se pojma rezonacije. Tijelo koje osciluje zove se oscilator. sa jednog oscilatora na drugi može se prenositi energija oscilovanja. Prijenos energije je najveći kada su frekvencije oscilovanja oba oscilatora međusobno jednake. Ta pojava se naziva rezonacija. Ona se koristi u akustici za pojačavanje zvuka.
Prijenos energije oscilovanja sa jednog oscilatora na drugi, iste frekvencije, naziva se rezonacija.
Kao izvor zvučnih oscilacija, za izvođenje ogleda često se koristi zvučna viljuška. kada se jedan njen kraj udari gumenim čekićem ona počne da osciluje stalnom frekvencijom. Zvuk se čuje veoma slabo ili nikako. Ako se stavi na posebno sanduče, otvoreno sa jedne strane, ton se pojača. Dužina sandučeta se podesi tako da je frekvencija oscilovanja vazdušnog stuba jednaka frekvenciji zvučne viljuške. U tom slučaju energija oscilovanja zvučne viljuške maksimalno se prenosi na vazdušni stub. Kažemo da su tada viljuška i vazdušni stub u rezonaciji i ton se pojačao. Sanduče ispod zvučne viljuške zove se rezonator.
Pored zvučne viljuške na sandučetu postavimo još jednu takvu viljušku sa rezonatorom. Kada jednu od njih udarimo počne i drugo da osciluje. Kada prvu viljušku uklonimo druga i dalje osciluje! I u ovom slučaju energija oscilovanja sa jednog oscilatora prenešena je na drugi oscilator koji ima istu frekvenciju.
I naše čulo sluha funkcioniše na principu rezonacije. U našem uhu ima oko 10 000 slušnih niti i svaka od njih ima svoju sopstvenu frekvenciju oscilovanja. Sopstvene frekvencije slušnih niti su u intervalu od 16 Hz do 20 000 Hz.
Šireći se vazduhom zvučni talasi dopiru do našeg uha i pobuđuju na oscilovanje sistem slušnih niti koje su uronjene u limfnu tečnost. svaka slušna nit je rezonator koju pokreće na oscilovanje samo njegova frekvencija. Prema tome, granice našeg čula sluha su određene time što nema slušnih niti koje bi oscilovale izvan tog intervala frekvencija.
Naše uho je najfiniji slušni aparat. Ono ima sto puta više "žica" od klavira.
Akustičnost prostorije
Ako se izvor zvuka nalazi u nekoj zatvorenoj prostoriji, onda slušalac neće čuti samo zvukove koji dolaze direktno iz izvora. On će čuti i sve one zvukove koji su došli u uho nakon refleksije od zidova prostorije.
Zvuk se od zidova prostorije obično odbija više puta. Taj odbijeni zvuk produžava vrijeme trajanja prvobitno proizvedenog zvuka. Sve to može nekad povoljno, a nekad nepovoljno da djeluje na kvalitet zvuka u prostoriji.
Akustično djelovanje neke prostorije naziva se akustičnost prostorije.
Poznato je da čovječije uho može odvojeno da čuje dva zvučna signala ako oni dođu do uha u intervalu većem od 0,1s. Tu činjenicu treba uzeti u obzir pri projektovanju slušaonica, koncertnih dvorana. Kolika će biti jačina reflektovanog zvuka zavisi od veličine i oblika prostorija, a isto tako i od materijala od kojeg su načinjeni zidovi. U današnje vrijeme razvila se posebna grana tehnike koja se zove arhitektonska akustika.
U prostoriji srednjih dimenzija zvučni talas pretrpi nekoliko stotina uzastopnih odbijanja o zidove dok njegova jačina ne opadne ispod praga čujnosti. U velikim prostorijama, usljed refleksije, zvuk se može čuti i nekoliko sekundi poslije isključenja izvora. Suviše velika refleksija pogoršava akustične osobine prostorije i izaziva jako odjekivanje (eho). Takođe i suviše mala refleksija (veliko prigušenje) može nepovoljno da djeluje na akustičnost prostorija. Kažemo da je tada soba gluha. Zbog toga se uzimaju neke optimalne vrijednosti prigušenja.
Materijali koji dobro reflektuju zvuk su npr. beton, malter, staklo, itd. Materijali koji dobro apsorbuju zvuk su, npr. tepih, zavjese, čovječije tijelo, itd.
Pri proračunu akustičnosti prostorija koristi se tzv. vrijeme reverbacije. To je vrijeme za koje jačina zvuka opadne na milioniti dio prvobitne vrijednosti, odnosno za 6 dB. Jasno je da je vrijeme reverbacije kraće ako se zvuk više apsorbuje na zidovima. Za govor je optimalno vrijeme reverbacije 1s, a za koncertne dvorane oko 2s.
Zakoni akustike prostorija bili su poznati još starim Egipćanima, pa su ih primjenjivali pri gradnji svojih kazališta. Da bi akustičnost bila što bolja, u koncertnim dvoranama je orkestar smješten u naročitoj školjki koja ima oblik paraboličnog ogledala. Svod dvorane je zaobljen zato da bi reflektovani zvuk došao do posljednjeg mjesta u dvorani, gdje su sjedišta smještena amfiteatralno.
Zvučna barijera
Kada avion dostigne brzinu zvuka javlja se pojava tzv. zvučnog udara.
Kada avion leti, potiskuje pred sobom vazduh u talasima. Sa povećanjem brzine nastaje i potiskivanje vazdušnih talasa dok se ne stvori zid ili barijera kompimovanog vazduha pred njim. Sa otprilike 1200 km/h avion dostiže brzinu zvuka i probija tu barijeru (zid). U tom trenutku snažni pritisak vazdušnog talasa je poremećen i pretvara se u zvučni talas. Prilikom probijanja vazdušnog zida javlja se jak akustični efekat, sličan udaru groma. To se naziva zvučni udar.
Iz tih razloga se brzina aviona izražava tzv. Machovim brojem. Machov broj M je odnos brzine aviona i brzine zvuka. Na primjer, kada avion ima M=1, onda se kreće brzinom zvuka. Kada ima M=2, onda se kreće dva puta brže od zvuka, itd.
Dopplerov efekat
Kada se izvor zvuka približava posmatraču on registruje veću frekvenciju nego kada izvor zvuka miruje. Isto tako kada se izvor zvuka udaljava od posmatrača on registruje manju frekvenciju nego kada izvor zvuka miruje. Ta pojava se javlja kod svakog talasnog kretanja i naziva se Dopplerov efekat.
Na primjer, kada nam se približava automobil sa uključenom sirenom ton sirene će biti viši nego kada se automobil udaljava.
Zamislimo slučaj kada posmatrač miruje, a izvor zvuka se kreće brzinom v. Imajmo dvije slike u glavi, sliku a i sliku b. Na slici a izvor zvuka miruje i proizvodi talasne frekvencije fo. Do posmatrača u tački A i tački B dolazi zvuk frekvencije fo. A na slici b izvor zvuka se kreće udesno. Za posmatrača u tački A će talasna dužina zvučnog talasa biti smanjena, a za posmatrača u tački B povećana. To znači da će do posmatrača u tački A, prema kojem se izvor kreće, dolaziti zvučni talas veće frekvencije (manje talasne dužine).
Kada postoji relativno kretanje između izvora talasa i posmatrača, onda posmatrač registruje promjenu frekvencije talasa. Ta pojava se naziva Dopplerov efekat.
Do istog efekta će doći i kada izvor zvuka miruje, a posmatrač se kreće. Takođe Dopplerov efekat se javlja i kod elektromagnetskih talasa (vidljiva svjetlost, radio talasi, itd.)
Kada je poznata frekvencija izvora talasa fo, onda se može odrediti brzina kretanja objekta - izvora talasa. Pošto slične relacije, za promjenu frekvencije, važe i za elektromagnetne talase, onda se može odrediti brzina rakete, kosmičkog broda, itd. Ova činjenica je iskorištena i u astronomiji. poznato je da boja svjetlosti zavisi od njene frekvencije. Iz promjene boje svjetlosti, koju emituje zvijezda, može se odrediti da li se ona udaljava ili približava zemlji. Tako je ustanovljeno da se sve zvijezde udaljavaju od Zemlje, odnosno da se Svemir širi. Na osnovu toga je postavljena kosmološka hipoteza "velikog praska" (big bang), koja tvrdi da je Svemir nastao eksplozijom jedne jedine tačke u prostoru.
Akustika, Zvuk, Zvučni talasi (valovi)
Zvuk
Zvučni talasi (valovi)
Zvučni talasi su mehanički talasi koje opažamo čulom sluha. Naše uho može da registruje zvučne oscilacije čije frekvencije leže u granicama od 16 Hz do 20 000 Hz. Oscilacije ispod 16 Hz ne osjećamo čulom sluha i one se zovu infra-zvuk. oscilacije čija je frekvencija preko 20 000 Hz takođe ne možemo čuti i one se zovu ultrazvuk.
Zvučni talasi do nas obično dospijevaju vazduhom. međutim, zvuk se može kretati kroz sve supstancijalne sredine: čvrste, tečne i gasovite.
Zvuk se u vazduhu obrazuje tako što se čestice vazduha naizmenično zgušnjavaju ili razjeđuju u pravcu kretanja. Kažemo da su zvučni talasi u vazduhu longtudinalni talasi.
U bezvazdušnom prostoru (vakuumu), zrak se ne može prostirati. To se može ustanoviti pomoću električnog zvonceta, stavljenog ispod staklene posude. Kada se iz posude izvuče vazduh pomoću vakuum pumpe, zvuk se više ne čuje.
Prema tome, da bi čuli zvuk mora postoja izvor zvuka koji osciluje frekvencijom od 16 Hz do 20 000 Hz i sredina kroz koju se zvuk prostire do našeg uha.
Kod zvuka razlikujemo ton i šum. Šum ima neprekidni akustični spektar (zastupljene sve frekvencije). Ton ima određenu frekvenciju. Pored osnovne frekvencije, ton često sadrži i tzv. više harmonike. Osnovnu frekvenciju uho osjeća kao visinu tona. ukoliko je osnovna frekvencija viša ton je viši.
Pored visine tona, čulom sluha razlikujemo i boju tona. Npr. dva muzička instrumenta proizvode tonove iste visine, ali se oni razlikuju po boji tona. Tonovi iste frekvencije razlikuju se po boji kada se viši tonovi različito kombinuju sa osnovnim tonom.
Zvuk ima i jačinu. jačina tona zavisi od amplitude i frekvencije i tretira se kao fizička jačina tona. pošto uho ima raličitu osjetljivost na razne frekvencije onda se uvodi i tzv. subjektivna ili fiziološka jačina tona.
Ako frekvencije tonova stoje u prostim odnosima dobije se prijatan osjećaj koji se zove konsonancija. Konsonancija je utoliko bolja ukoliko je odnos frekvencija prostiji. Najbolju konsonanciju imaju dva tona čije frekvencije stoje u odnosu 1:2. Takva dva tona predstavljaju oktavu. Slijedeća najprostija relacija je 2:3 i zove se kvinta, itd.
Brzina zvuka zavisi od sredine kroz koju zvuk prolazi. Brzina zvuka u vazduhu je eksperimentalno određena još u 16. stoljeću, kada je izračunato da iznosi oko 330 m/s.
Na primjer brzina zvuka u vodi je 1450 m/s. u morskoj vodi je veća i iznosi 1550 m/s, što zavisi od procenta soli i temperature vode. kroz čvrsta tijela brzina je još veća. npr. kroz bakar je 3500 m/s, kroz aluminij 5000 m/s, a kroz staklo 5500 m/s.
Jačina zvuka
Jedna od najvažnijih karakteristika zvuka je njegova jačina.
Pod jačinom zvuka podrazumijva se odnos srednje snage koja se prenosi zvučnim talasom i površine S koja je okomita na pravac prostiranja talasa, I=P/S.
Gornja definicija se odnosi na fizičku ili objektivnu jačinu zvuka. ipak objektivnoj jačini ne odgovara subjektivna ocjena jačine zvuka, jer čovječije uho nije podjednako osjetljivo na sve frekvencije. Čovjek frekvencije ispod 16 Hz i preko 20 000 Hz uopšte ne osjeća kao zvuk. Najosjetljiviji je na frekvenciji od 700 Hz do 5000 Hz.
Da bi zvučni talas izazvao osjećaj zvuka, mora da ima neku minimalnu jačinu koja se zove prag čujnosti. standardni prag čujnosti se uzima za frekvenciju 1kHz i iznosi I=10 (na -12-tu) puta W/m(na kvadrat)
Kada jačina zvuka raste mi ga čujemo sve jače dok ne dostigne tzv. granicu bola. ona iznosi I(max)=10 W/m (na kvadrat).
Kada jačina zvuka pređe tu granicu osjećamo bol.
Čovjek osjeća promjenu jačine zvuka u logaritamskoj skali. Zbog toga se uvodi termin subjektivna jačina zvuka (nivo jačine zvuka) L, L =10log puta I/I(nula)
Jedinica za nivo jačine zvuka je decibel (dB). tako npr. prag čujnosti ima 0 dB, granica bola 130 dB, šapat 20 dB, govor 60 dB, a gradski saobraćaj 70 dB.
Trajna buka (larma) loše utiče na zdravlje čovjeka. Stoga se preduzimaju mjere za akustičnu izolaciju, prostorija, upotrebom specijalnih materijala. Takođe i rad u potpunoj tišini može negativno uticati na čovjeka, jer izaziva pospanost i tromost.
Izvori zvuka
Izvor zvuka može biti svako tijelo koje osciluje sa frekvencijom u intervalu čujnosti uha. U praksi se, ipak, koriste samo takvi izvori koji zadovoljavaju određene uslove. To su najčešće zategnute žice, štapovi, vazdušni stubovi (svirale), ploče (membrane), itd. Skoro svi muzički instrumenti mogu se svesti na jedan od gore navedenih tipova.
Osnovna karakteristika zvučnog izvora je sopstvena frekvencija i snaga koju može da emituje u okolni prostor. Da bi se povećala snaga zvučnog izvora koristi se efekt rezonacije. Zvučni izvor treba da posjeduje i sposobnost reprodukcije, tj. da i poslije dužeg vremena emituje zvuk sa istim karakteristikama.
opisat ćemo oscilovanje žice zategnute na dva kraja i vazdušnog stuba u cijevi zatvorenoj na jednom kraju.
U zategnutoj žici, koja je učvršćena na oba kraja, pobuđuje se tzv. transverzalni stojeći talas. kod stojećeg talasa se obrazuju čvorovi na utvrđenom kraju. To su mjesta koja uopšte ne osciluju. Ona mjesta koja osciluju sa najvećom amplitudom nazivaju se trbusi stojećeg talasa. Razmak između dva susjedna čvora jednak je polovini talasne dužine, a razmak između čvora i susjednog trbuha jednak je četvrtini talasne dužine.
Zvučni talasi (valovi)
Zvučni talasi su mehanički talasi koje opažamo čulom sluha. Naše uho može da registruje zvučne oscilacije čije frekvencije leže u granicama od 16 Hz do 20 000 Hz. Oscilacije ispod 16 Hz ne osjećamo čulom sluha i one se zovu infra-zvuk. oscilacije čija je frekvencija preko 20 000 Hz takođe ne možemo čuti i one se zovu ultrazvuk.
Zvučni talasi do nas obično dospijevaju vazduhom. međutim, zvuk se može kretati kroz sve supstancijalne sredine: čvrste, tečne i gasovite.
Zvuk se u vazduhu obrazuje tako što se čestice vazduha naizmenično zgušnjavaju ili razjeđuju u pravcu kretanja. Kažemo da su zvučni talasi u vazduhu longtudinalni talasi.
U bezvazdušnom prostoru (vakuumu), zrak se ne može prostirati. To se može ustanoviti pomoću električnog zvonceta, stavljenog ispod staklene posude. Kada se iz posude izvuče vazduh pomoću vakuum pumpe, zvuk se više ne čuje.
Prema tome, da bi čuli zvuk mora postoja izvor zvuka koji osciluje frekvencijom od 16 Hz do 20 000 Hz i sredina kroz koju se zvuk prostire do našeg uha.
Kod zvuka razlikujemo ton i šum. Šum ima neprekidni akustični spektar (zastupljene sve frekvencije). Ton ima određenu frekvenciju. Pored osnovne frekvencije, ton često sadrži i tzv. više harmonike. Osnovnu frekvenciju uho osjeća kao visinu tona. ukoliko je osnovna frekvencija viša ton je viši.
Pored visine tona, čulom sluha razlikujemo i boju tona. Npr. dva muzička instrumenta proizvode tonove iste visine, ali se oni razlikuju po boji tona. Tonovi iste frekvencije razlikuju se po boji kada se viši tonovi različito kombinuju sa osnovnim tonom.
Zvuk ima i jačinu. jačina tona zavisi od amplitude i frekvencije i tretira se kao fizička jačina tona. pošto uho ima raličitu osjetljivost na razne frekvencije onda se uvodi i tzv. subjektivna ili fiziološka jačina tona.
Ako frekvencije tonova stoje u prostim odnosima dobije se prijatan osjećaj koji se zove konsonancija. Konsonancija je utoliko bolja ukoliko je odnos frekvencija prostiji. Najbolju konsonanciju imaju dva tona čije frekvencije stoje u odnosu 1:2. Takva dva tona predstavljaju oktavu. Slijedeća najprostija relacija je 2:3 i zove se kvinta, itd.
Brzina zvuka zavisi od sredine kroz koju zvuk prolazi. Brzina zvuka u vazduhu je eksperimentalno određena još u 16. stoljeću, kada je izračunato da iznosi oko 330 m/s.
Na primjer brzina zvuka u vodi je 1450 m/s. u morskoj vodi je veća i iznosi 1550 m/s, što zavisi od procenta soli i temperature vode. kroz čvrsta tijela brzina je još veća. npr. kroz bakar je 3500 m/s, kroz aluminij 5000 m/s, a kroz staklo 5500 m/s.
Jačina zvuka
Jedna od najvažnijih karakteristika zvuka je njegova jačina.
Pod jačinom zvuka podrazumijva se odnos srednje snage koja se prenosi zvučnim talasom i površine S koja je okomita na pravac prostiranja talasa, I=P/S.
Gornja definicija se odnosi na fizičku ili objektivnu jačinu zvuka. ipak objektivnoj jačini ne odgovara subjektivna ocjena jačine zvuka, jer čovječije uho nije podjednako osjetljivo na sve frekvencije. Čovjek frekvencije ispod 16 Hz i preko 20 000 Hz uopšte ne osjeća kao zvuk. Najosjetljiviji je na frekvenciji od 700 Hz do 5000 Hz.
Da bi zvučni talas izazvao osjećaj zvuka, mora da ima neku minimalnu jačinu koja se zove prag čujnosti. standardni prag čujnosti se uzima za frekvenciju 1kHz i iznosi I=10 (na -12-tu) puta W/m(na kvadrat)
Kada jačina zvuka raste mi ga čujemo sve jače dok ne dostigne tzv. granicu bola. ona iznosi I(max)=10 W/m (na kvadrat).
Kada jačina zvuka pređe tu granicu osjećamo bol.
Čovjek osjeća promjenu jačine zvuka u logaritamskoj skali. Zbog toga se uvodi termin subjektivna jačina zvuka (nivo jačine zvuka) L, L =10log puta I/I(nula)
Jedinica za nivo jačine zvuka je decibel (dB). tako npr. prag čujnosti ima 0 dB, granica bola 130 dB, šapat 20 dB, govor 60 dB, a gradski saobraćaj 70 dB.
Trajna buka (larma) loše utiče na zdravlje čovjeka. Stoga se preduzimaju mjere za akustičnu izolaciju, prostorija, upotrebom specijalnih materijala. Takođe i rad u potpunoj tišini može negativno uticati na čovjeka, jer izaziva pospanost i tromost.
Izvori zvuka
Izvor zvuka može biti svako tijelo koje osciluje sa frekvencijom u intervalu čujnosti uha. U praksi se, ipak, koriste samo takvi izvori koji zadovoljavaju određene uslove. To su najčešće zategnute žice, štapovi, vazdušni stubovi (svirale), ploče (membrane), itd. Skoro svi muzički instrumenti mogu se svesti na jedan od gore navedenih tipova.
Osnovna karakteristika zvučnog izvora je sopstvena frekvencija i snaga koju može da emituje u okolni prostor. Da bi se povećala snaga zvučnog izvora koristi se efekt rezonacije. Zvučni izvor treba da posjeduje i sposobnost reprodukcije, tj. da i poslije dužeg vremena emituje zvuk sa istim karakteristikama.
opisat ćemo oscilovanje žice zategnute na dva kraja i vazdušnog stuba u cijevi zatvorenoj na jednom kraju.
U zategnutoj žici, koja je učvršćena na oba kraja, pobuđuje se tzv. transverzalni stojeći talas. kod stojećeg talasa se obrazuju čvorovi na utvrđenom kraju. To su mjesta koja uopšte ne osciluju. Ona mjesta koja osciluju sa najvećom amplitudom nazivaju se trbusi stojećeg talasa. Razmak između dva susjedna čvora jednak je polovini talasne dužine, a razmak između čvora i susjednog trbuha jednak je četvrtini talasne dužine.
srijeda, 12. lipnja 2013.
Pojam informacije i komunikacionog procesa
Već u prethodnom poglavlju informacija je više puta pomenuta a nigdje nije objašnjen ovaj pojam. Može se reći da je danas riječ informacija jenda od načešće upotrebljivanih riječi, i to u vrlo različitiim situacijama, ali joj definiciju rijetko ko zna. Tako je bilo i u prošlosti.
Informacija je kao pojam poznata još od najstarijih vremena. Aristotel u staroj Grčkoj govori o informacijama i njihovom prenošenju. I u srednjem vijeku mnogi napredni ljudi, uglavnom filozofi, proučavaju informacije i osnovne im karakteristike. Uglavnom se radi o mističnim tumačenjima, koja informaciji pripisuju svojstvo uzvišenosti, tj. smatraju da je Bog poslao ljudima.
U posljednje vrijeme (tokom XX vijeka) pojam informacije i teorije vezane za ovaj pojam se intenzivnije proučava. Javljaju se razne definicije informacije koje uglavnom daju filozofi ovog vremena. Jedna od najčešće korištenih definicija, koja ima i značajnu širinu u pogledu njene primjene, a dao je ruski filozof Ursul, glasi:
"Informacija predstavlja preslikavanje stanja jednog subjekta u stanje drugog subjekta. Prij tome ovo preslikavanje na drugi subjekat ne mora da bude istovjetno kod svih subjekata".
Objasnimo ovu definiciju na jednom primjeru: ako jedan čovjek govori drugim ljudima engleskim jezikom, onda on svoje određeno znanje "preslikava" na njih. Jedan dio slušalaca ga razumije, a to su oni koji znaju engleski jezik, dok drugi ne razumije. Prema tome, to "preslikavanje" je kod slušalaca primljeno na različite načine.
Kao što se vidi iz prethodne definicije pojma informacije, ona je vezana za proces prenošenja, odnosno kominiciranja među subjektima. pri tome subjekat u porcesu komuniciranja mogu da budu čovjek, mašina, knjiga itd. U ovom procesu stvara se veza između subjekata koji komuniciraju. Ta veza može da se ostvari putem govora, muzike, pisma, slika, odnosno velikog broja ljudskih aktivnosti. Rezultat te veze je određeno objedinjavanje subjekata koji kominiciraju. Kada dva čovjeka razgovaraju, odnosno razmjenjuju informacije, oni se razumiju , njihova razmišljanja su slična pa se može rećo da čine jedno jedinstvo. Često se kaže da su grupe ljudi, društva, kulture-"ljudi u procesu komuniciranja". U ljudskom komuniciranju, kao najsloženijem, govor i pismo nisu jedini vidovi komunikacije. Osmijeh, uzdah, naklon, uzignuta ruka predstavljaju značajne i česte vidove komuniciranja.
Iz prethodnog teksta se vidi da postoje uvjeti koji komuniciraju, kao i veza putem koje se vrši kominiciranje, odnosno prenos informacija. Može se reći da su osnovne komponente jednog komunikacionog procesa sljedeće:
a) informacioni izvor-koji šalje informacije,
b) prijemnik- kojki prima informacije,
c) kanal veze kojim se informacije prenose.
Mada proces komuniciranja može ponekad da bude vrlo složen (nemirni učenici u razredu predstavljaju skup subjekata koji istovremeno međusobno komuniciraju), njegovo razmatranje se često može razgraditi na jednostavnije veze direktnog komuniciranja između dva subjekta. Ovakvo izolovano posmatranje kominikacionog procesa i izučavanje njegovih zakonitosti mogu u mnogim slučajevima, kao što su npr. sociološka istraživanja komuniciranja, ova pojednostavljenja nisu preporučljiva.
Jedna izdvojena komunikaciona veza kao na slici može da se pripada jendom od sljedeća dva tipa:
a) kooperativna ili dvosmjerna komunikaciona veza,
b) nekooperativna ili jednosmjerna komunikaciona veza.
U prvom slučaju informacioni izvro sa slike može da bude i prijemnik, a važi i obrnuto. Pri tome kanal veza može da prosljeđuje informacije u jednom i u drugom smjeru. U drugom slučaju tačno se zna koji je subjekat u procesu komuniciranja onformacioni izvor, a koji prijemnik. Kao primjer dvosmjerne veze može poslužiti razgovor između dva čovjeka. Onaj koji govori, predstavlja informacioni izvor, a onaj koji sluša je prijemnik. Međutim, u procesu njihovog komuniciranja oni naizmjenično mjenjaju ulogu.
Čitanje novina, s druge strane, predstavlja tipičan primjer jednosmjernog komuniciranja (izuzev kada čitalac napiše pismo uredniku ragujuši na određeni članak). Atraktivan primjer jednosmjerne veze je i naše komuniciranje s drugim planetama (mada u budućnosti i ne mora da bude jednosmjerna veza).
Jedan od prvih naučnika koji se intenzivnije bavio procesom komuniciranja i koji je pokušao da definira neke njegove osnovne matematske koncepte bio je Claude E. Shannon (Klod E. Šanon) iz SAD-a. Nakon II svjetskog rata, 1946. godine, on postavlja prvu razrađenu teoriju procesa komuniciranja. U osnovi ove teorije je model komuniciranja, nešto više razrađen od modela prethodno objašnjenog. Prema Shannonu, osnovne komponente modela procesa komuniciranja su:
a) dva subjekta koju si obavezni u procesu komuniciranja,
b) subjekti su povezani kanalom beze,
c) pri prenosu informacija kanalom veze mogu da se pojave i smetnje.
Na osnovu prethodnih postavki, model procesa komuniciranja može se predstaviti ovako:
Informacioni izvor -- Poruka -- Koder ----- Smetnje --Signal ----- Dekoder -- Poruka ----- Prijemnik
Značaj komponenti ovog modela može se sagledati na sljedećem primjeru. Neka se proces komunicranja odnosi na dva čovjeka koji razgovaraju. Jedan od njih koji u ovom slučaju predstavlja informacioni izvor saopštava drugom informaciju o tome da je gladan. Ova informacija se može poslati u obliku izgovroene poruke: "Ja sam gladan". Ta poruka, podstaknuta od mozga, pretvara se u govornom mehanizmu (koderu) u niz zvučnih signala. Ovi signali "putuju" kroz zrak, koji u ovom slučaju predstavlja kanal veze. Ukoliko su ljudi udaljeni jedan od drugog, moguće je da primalac ne čuje dobro poruku, odnosno da se poslati signal pomiješa s nekim drugim (od drugih informacionih izvora). U svakom slučaju, primljeni signal se pretvara u poruku kod prijemnika putem slušnog mehanizma koji predstavlja dekoder. Pri tome poruka može da bude razumljiva prijemniku ukoliko nije bilo smetnji ili je nerazumljiva ako je bilo bude, drugih glasova i sl.
Ne zaboravite da se ista ova informacija može prenijeti i na drugi način, i to gestikulacijom ruku i usta u isto vrijeme. U tom slučaju dekoder je vidni mehanizam prijemnika, mada je značenje dekodirane poruke isto.
Ovakvo razmatranje može se potvrditi nizom vrlo različitih primjera procesa komunicireanja. Razmislite i analizirajte i vi neke od njih (razgovor putem telefona, posmatranje slike, čitanje novina i sl.). Ispostavlja se da se svi tipovi komuniciranja, ma koliko na prvi pogled izgledali različiti mogu predstaviti i analizirati Shannonovim modelom.
Informacija je kao pojam poznata još od najstarijih vremena. Aristotel u staroj Grčkoj govori o informacijama i njihovom prenošenju. I u srednjem vijeku mnogi napredni ljudi, uglavnom filozofi, proučavaju informacije i osnovne im karakteristike. Uglavnom se radi o mističnim tumačenjima, koja informaciji pripisuju svojstvo uzvišenosti, tj. smatraju da je Bog poslao ljudima.
U posljednje vrijeme (tokom XX vijeka) pojam informacije i teorije vezane za ovaj pojam se intenzivnije proučava. Javljaju se razne definicije informacije koje uglavnom daju filozofi ovog vremena. Jedna od najčešće korištenih definicija, koja ima i značajnu širinu u pogledu njene primjene, a dao je ruski filozof Ursul, glasi:
"Informacija predstavlja preslikavanje stanja jednog subjekta u stanje drugog subjekta. Prij tome ovo preslikavanje na drugi subjekat ne mora da bude istovjetno kod svih subjekata".
Objasnimo ovu definiciju na jednom primjeru: ako jedan čovjek govori drugim ljudima engleskim jezikom, onda on svoje određeno znanje "preslikava" na njih. Jedan dio slušalaca ga razumije, a to su oni koji znaju engleski jezik, dok drugi ne razumije. Prema tome, to "preslikavanje" je kod slušalaca primljeno na različite načine.
Kao što se vidi iz prethodne definicije pojma informacije, ona je vezana za proces prenošenja, odnosno kominiciranja među subjektima. pri tome subjekat u porcesu komuniciranja mogu da budu čovjek, mašina, knjiga itd. U ovom procesu stvara se veza između subjekata koji komuniciraju. Ta veza može da se ostvari putem govora, muzike, pisma, slika, odnosno velikog broja ljudskih aktivnosti. Rezultat te veze je određeno objedinjavanje subjekata koji kominiciraju. Kada dva čovjeka razgovaraju, odnosno razmjenjuju informacije, oni se razumiju , njihova razmišljanja su slična pa se može rećo da čine jedno jedinstvo. Često se kaže da su grupe ljudi, društva, kulture-"ljudi u procesu komuniciranja". U ljudskom komuniciranju, kao najsloženijem, govor i pismo nisu jedini vidovi komunikacije. Osmijeh, uzdah, naklon, uzignuta ruka predstavljaju značajne i česte vidove komuniciranja.
Iz prethodnog teksta se vidi da postoje uvjeti koji komuniciraju, kao i veza putem koje se vrši kominiciranje, odnosno prenos informacija. Može se reći da su osnovne komponente jednog komunikacionog procesa sljedeće:
a) informacioni izvor-koji šalje informacije,
b) prijemnik- kojki prima informacije,
c) kanal veze kojim se informacije prenose.
Mada proces komuniciranja može ponekad da bude vrlo složen (nemirni učenici u razredu predstavljaju skup subjekata koji istovremeno međusobno komuniciraju), njegovo razmatranje se često može razgraditi na jednostavnije veze direktnog komuniciranja između dva subjekta. Ovakvo izolovano posmatranje kominikacionog procesa i izučavanje njegovih zakonitosti mogu u mnogim slučajevima, kao što su npr. sociološka istraživanja komuniciranja, ova pojednostavljenja nisu preporučljiva.
Jedna izdvojena komunikaciona veza kao na slici može da se pripada jendom od sljedeća dva tipa:
a) kooperativna ili dvosmjerna komunikaciona veza,
b) nekooperativna ili jednosmjerna komunikaciona veza.
U prvom slučaju informacioni izvro sa slike može da bude i prijemnik, a važi i obrnuto. Pri tome kanal veza može da prosljeđuje informacije u jednom i u drugom smjeru. U drugom slučaju tačno se zna koji je subjekat u procesu komuniciranja onformacioni izvor, a koji prijemnik. Kao primjer dvosmjerne veze može poslužiti razgovor između dva čovjeka. Onaj koji govori, predstavlja informacioni izvor, a onaj koji sluša je prijemnik. Međutim, u procesu njihovog komuniciranja oni naizmjenično mjenjaju ulogu.
Čitanje novina, s druge strane, predstavlja tipičan primjer jednosmjernog komuniciranja (izuzev kada čitalac napiše pismo uredniku ragujuši na određeni članak). Atraktivan primjer jednosmjerne veze je i naše komuniciranje s drugim planetama (mada u budućnosti i ne mora da bude jednosmjerna veza).
Jedan od prvih naučnika koji se intenzivnije bavio procesom komuniciranja i koji je pokušao da definira neke njegove osnovne matematske koncepte bio je Claude E. Shannon (Klod E. Šanon) iz SAD-a. Nakon II svjetskog rata, 1946. godine, on postavlja prvu razrađenu teoriju procesa komuniciranja. U osnovi ove teorije je model komuniciranja, nešto više razrađen od modela prethodno objašnjenog. Prema Shannonu, osnovne komponente modela procesa komuniciranja su:
a) dva subjekta koju si obavezni u procesu komuniciranja,
b) subjekti su povezani kanalom beze,
c) pri prenosu informacija kanalom veze mogu da se pojave i smetnje.
Na osnovu prethodnih postavki, model procesa komuniciranja može se predstaviti ovako:
Informacioni izvor -- Poruka -- Koder ----- Smetnje --Signal ----- Dekoder -- Poruka ----- Prijemnik
Značaj komponenti ovog modela može se sagledati na sljedećem primjeru. Neka se proces komunicranja odnosi na dva čovjeka koji razgovaraju. Jedan od njih koji u ovom slučaju predstavlja informacioni izvor saopštava drugom informaciju o tome da je gladan. Ova informacija se može poslati u obliku izgovroene poruke: "Ja sam gladan". Ta poruka, podstaknuta od mozga, pretvara se u govornom mehanizmu (koderu) u niz zvučnih signala. Ovi signali "putuju" kroz zrak, koji u ovom slučaju predstavlja kanal veze. Ukoliko su ljudi udaljeni jedan od drugog, moguće je da primalac ne čuje dobro poruku, odnosno da se poslati signal pomiješa s nekim drugim (od drugih informacionih izvora). U svakom slučaju, primljeni signal se pretvara u poruku kod prijemnika putem slušnog mehanizma koji predstavlja dekoder. Pri tome poruka može da bude razumljiva prijemniku ukoliko nije bilo smetnji ili je nerazumljiva ako je bilo bude, drugih glasova i sl.
Ne zaboravite da se ista ova informacija može prenijeti i na drugi način, i to gestikulacijom ruku i usta u isto vrijeme. U tom slučaju dekoder je vidni mehanizam prijemnika, mada je značenje dekodirane poruke isto.
Ovakvo razmatranje može se potvrditi nizom vrlo različitih primjera procesa komunicireanja. Razmislite i analizirajte i vi neke od njih (razgovor putem telefona, posmatranje slike, čitanje novina i sl.). Ispostavlja se da se svi tipovi komuniciranja, ma koliko na prvi pogled izgledali različiti mogu predstaviti i analizirati Shannonovim modelom.
INFORMATIKA: Osnovi informatike-članak o Definicij obasti informatike
Na svakom koraku zasipaju nas raznovrsne informacije. Na željezničkoj stanici, na televiziji, na ulici ih primamo u velikom broju. "Koliko je sati?", "Kada polazi voz?", "ko je pobijedio na današnjoj utakmici?". Stalno slušamo ili postavljamo ta pitanja i dobijamo odgovore. Zahvaljujući napretku nauke i tehnike, svakim danom taj broj informacija koje primamo i dajemo postaje sve veći. Informacije primaju stručnjaci u pojedinim oblastima iz raznih knjiga i časopisa, službenici na svojim radnim mjestima iz mnogobrojnih dokumenata, učenici od nastavnika i iz knjiga itd. Možemo reći da informacije teku kroz kancelarije, fabričke pogone, kroz ruke mnogih ljudi, preko papira, olovki, pisaćih mašina.
A da li su to jedini načini razmjene informacija? Ako posmatrate sliku u galeriji, i tada primate informacije. Biolozi bi nam rekli da se informacije prenose i genima. Očito je da je pojam informacije veoma složen i sveobuhvatan. Zato ga treba shvatiti mnogo šire od jednostavnih odgovora na pitanje ili često spominjanih informacija koje primamo putem novina, radija i televizije.
Karakteristično je za ovako stanje razmjene informacija među ljudima, ali ne samo među ljudima, da se u velikom broju papira i obavijesti veliki dio tih informacija gubi. Neke su doduše nepotrebne i dobro je da ih brzo zaboravljamo ili bacamo u koš. No, dešava se da i neke bitne informacije "nestaju" iz našeg mozga, bibioteke, iz školske torbe. To već može da ima značajnije posljedice. Recimo, učili ste neku lekciju, a kad vas nastavnik prozove da odgovarate, jednostavno vam se "blokira" mozak i ne možete da se sjetite pojedinih detalja. Ili, vaš otac dolazi ljut kući zbog toga što je negdje zagubio veoma važan dokument, a majci nije uspio kolač zato što ga je, izgubivši recept, morala praviti po sjećanju.
Smatra se da danas svaki čovjek troši gotovo 15% radnog vremena samo na prikupljanje informacija. A gdje je tek vrijeme utrošeno na njihovu pripremu, obradu i prezentiranje drugim ljudima? Pri tome se zna da u savremenom društvu bez pravovremenih i tačnih informacija nema ni govora o dobrom i uspješnom radu preduzeća, škola, fabrika itd.
Sve veći broj ljudi radi na prikupljanju, obradi, čuvanju, korišćenju i davanju informacija. Broj službenika na ovakvim poslovima sve je veći u odnosu na broj radnika zaposlenih u direktnoj proizvodnji. Na primjer, u SAD u toku 50 godina broj proizvodnih radnika porastao je za 1,8 puta, a broj službenika ta 5 puta. Početkom XX vijeka na jednog službenika dolazilo je 40 radnika, 1949. godine na službenika dolazi svega 6 radnika, dok je 1965. godine odnos bio 1:1. U današnje vrijeme od ukupnog broja zaposlenika čak 61% su službenici. Sudeći po jednoj procjeni sovjetskih ekonomista, kada bi ostao stari način obrade informaicija, krajem ovog vijeka moralo bi se angažovati cjelokupno odraslo stanovništvo bivšeg SSSR-a koje bi radilo isključivo na tom poslu. A ko će onda proizvoditi materijalna dobra?
I u našoj zemlji razvojem nauke i tehnike, a takođe i odnosa u društvu, raste i broj informacija koje kolaju u svim gradovima, selima, školama, bolnicama, fabrikama, preduzećima itd.
Kad je u pitanju veliki broj informacija, potrebno je uvesti red da bi se one lakše i efikasnije primjenjivale. Potrebno ih je grupisati u skupove srodnih informacija (npr. informacije o bolesnicima u jendoj bolnici i sl.) , registirirati ih, odnostno zapamtiti i učiniti pristupačnim onda kada one budu potrebne. Pri svemu tome neophodno je raspolagati efikasnim sredstvima prikupljanja, memoriranja i obrade ovih informacija. U posljednje tri decenije ostvaren je veliki progres u oblasti sistematskog izučavanja informacije. Razvijene su posebne matematičke i praktične discipline za prikupljanje i obradu informacija. razvijeni su i novi uređaji koji se primjenjuju u te svrhe, a to su računari-kompjuteri (od engleske riječi compute-računati).
Nova oblast koja se danas sve više razvija, a koja se bavi savremenim načinima prikupljanja, memoriranja, i obrade informacija najčešće se zove informatika. Ovaj pojam se uglavnom udomaćio u Evropi, a prvi put je uveden u Francuskoj 1962. godine. Prva definicija oblasti informatike, koju je dala Francuska akademija nauke, glasi: "Informaitka je nauka sistemskog i efikasnog obrađivanja informacija kao medija ljudskog znanja i medija za komuniciranje u području tehnike, ekonomije, društvenih i drugih nauka, a sve to uz pomoć savremenih tehničkih sredstava".
Mada ova definicija daje osnovne koncepte kojima se bavi informaitka, ipak se ne može reći da je ona i opšteprihvaćena. Čak ni do današnjeg dana nisu usaglašena mišljenja o tome čime se ova oblast bavi. Postoji veliki broj ljudi, pa čak i vrhunskih naučnika, koji informatiku poistovjećuju s bibliotekarstvom, javnim informiranjem (radio, televizija, novine), dokumentaristikom, kibernetikom, automatikom itd.
Ipak, danas je aktuelan jedan trend da se pod informatikom podrazumijeva proučavanje računara kao savremneih sredstava za obradu informacija, s jedne strane, i primjena ovih računara u raznim drugim oblastima u realizaciji tzv. računarski baziranih obrada podataka i informacionih sistema, s druge strane.
Ova dva osnovna pravca razvoja informatike definirana u u SAD preko dvije posebne oblasti, a to su: računarske nauke (u našoj zemlji sve češće se upotrebljava termin računarstvo) i informacione nauke.
Dok se prva oblast bavi računarom kao složenom tehničkom napravom i razmatra način njegove konstrukcije i osnovnih principa rada, dotle se u drugoj obalasti računar posmatra kao efikasno sredstvo za obradu informacija. U ovom slučaju težište je bačeno na jedan sistemski pristup u prikupljanju, prenošenju, obrađivanju i prezentiranju informacija.
A da li su to jedini načini razmjene informacija? Ako posmatrate sliku u galeriji, i tada primate informacije. Biolozi bi nam rekli da se informacije prenose i genima. Očito je da je pojam informacije veoma složen i sveobuhvatan. Zato ga treba shvatiti mnogo šire od jednostavnih odgovora na pitanje ili često spominjanih informacija koje primamo putem novina, radija i televizije.
Karakteristično je za ovako stanje razmjene informacija među ljudima, ali ne samo među ljudima, da se u velikom broju papira i obavijesti veliki dio tih informacija gubi. Neke su doduše nepotrebne i dobro je da ih brzo zaboravljamo ili bacamo u koš. No, dešava se da i neke bitne informacije "nestaju" iz našeg mozga, bibioteke, iz školske torbe. To već može da ima značajnije posljedice. Recimo, učili ste neku lekciju, a kad vas nastavnik prozove da odgovarate, jednostavno vam se "blokira" mozak i ne možete da se sjetite pojedinih detalja. Ili, vaš otac dolazi ljut kući zbog toga što je negdje zagubio veoma važan dokument, a majci nije uspio kolač zato što ga je, izgubivši recept, morala praviti po sjećanju.
Smatra se da danas svaki čovjek troši gotovo 15% radnog vremena samo na prikupljanje informacija. A gdje je tek vrijeme utrošeno na njihovu pripremu, obradu i prezentiranje drugim ljudima? Pri tome se zna da u savremenom društvu bez pravovremenih i tačnih informacija nema ni govora o dobrom i uspješnom radu preduzeća, škola, fabrika itd.
Sve veći broj ljudi radi na prikupljanju, obradi, čuvanju, korišćenju i davanju informacija. Broj službenika na ovakvim poslovima sve je veći u odnosu na broj radnika zaposlenih u direktnoj proizvodnji. Na primjer, u SAD u toku 50 godina broj proizvodnih radnika porastao je za 1,8 puta, a broj službenika ta 5 puta. Početkom XX vijeka na jednog službenika dolazilo je 40 radnika, 1949. godine na službenika dolazi svega 6 radnika, dok je 1965. godine odnos bio 1:1. U današnje vrijeme od ukupnog broja zaposlenika čak 61% su službenici. Sudeći po jednoj procjeni sovjetskih ekonomista, kada bi ostao stari način obrade informaicija, krajem ovog vijeka moralo bi se angažovati cjelokupno odraslo stanovništvo bivšeg SSSR-a koje bi radilo isključivo na tom poslu. A ko će onda proizvoditi materijalna dobra?
I u našoj zemlji razvojem nauke i tehnike, a takođe i odnosa u društvu, raste i broj informacija koje kolaju u svim gradovima, selima, školama, bolnicama, fabrikama, preduzećima itd.
Kad je u pitanju veliki broj informacija, potrebno je uvesti red da bi se one lakše i efikasnije primjenjivale. Potrebno ih je grupisati u skupove srodnih informacija (npr. informacije o bolesnicima u jendoj bolnici i sl.) , registirirati ih, odnostno zapamtiti i učiniti pristupačnim onda kada one budu potrebne. Pri svemu tome neophodno je raspolagati efikasnim sredstvima prikupljanja, memoriranja i obrade ovih informacija. U posljednje tri decenije ostvaren je veliki progres u oblasti sistematskog izučavanja informacije. Razvijene su posebne matematičke i praktične discipline za prikupljanje i obradu informacija. razvijeni su i novi uređaji koji se primjenjuju u te svrhe, a to su računari-kompjuteri (od engleske riječi compute-računati).
Nova oblast koja se danas sve više razvija, a koja se bavi savremenim načinima prikupljanja, memoriranja, i obrade informacija najčešće se zove informatika. Ovaj pojam se uglavnom udomaćio u Evropi, a prvi put je uveden u Francuskoj 1962. godine. Prva definicija oblasti informatike, koju je dala Francuska akademija nauke, glasi: "Informaitka je nauka sistemskog i efikasnog obrađivanja informacija kao medija ljudskog znanja i medija za komuniciranje u području tehnike, ekonomije, društvenih i drugih nauka, a sve to uz pomoć savremenih tehničkih sredstava".
Mada ova definicija daje osnovne koncepte kojima se bavi informaitka, ipak se ne može reći da je ona i opšteprihvaćena. Čak ni do današnjeg dana nisu usaglašena mišljenja o tome čime se ova oblast bavi. Postoji veliki broj ljudi, pa čak i vrhunskih naučnika, koji informatiku poistovjećuju s bibliotekarstvom, javnim informiranjem (radio, televizija, novine), dokumentaristikom, kibernetikom, automatikom itd.
Ipak, danas je aktuelan jedan trend da se pod informatikom podrazumijeva proučavanje računara kao savremneih sredstava za obradu informacija, s jedne strane, i primjena ovih računara u raznim drugim oblastima u realizaciji tzv. računarski baziranih obrada podataka i informacionih sistema, s druge strane.
Ova dva osnovna pravca razvoja informatike definirana u u SAD preko dvije posebne oblasti, a to su: računarske nauke (u našoj zemlji sve češće se upotrebljava termin računarstvo) i informacione nauke.
Dok se prva oblast bavi računarom kao složenom tehničkom napravom i razmatra način njegove konstrukcije i osnovnih principa rada, dotle se u drugoj obalasti računar posmatra kao efikasno sredstvo za obradu informacija. U ovom slučaju težište je bačeno na jedan sistemski pristup u prikupljanju, prenošenju, obrađivanju i prezentiranju informacija.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)