T.S. ELIOT I FRANCUSKI SIMBOLIZAM (Šarl Bodler)

Bosanski jezik i književnost

UVOD

Realizam je otišao ispod svake granice podnošljivosti. Pojava naturalizma je odvela do krajnje granice ružnoga. Tradicionalna poetika je harmonično doba, harmonična slika svijeta. Ona u prvi plan stavlja opis slike svijeta i to radi pomoću pridjeva i atributa.
U drugoj polovini XIX st. se javlja neslaganje prema ovoj poetici i ovakvom viđenju svijeta. U Njemačkoj i Francuskoj se javlja pokret mladih koji se borio protiv naturalizma u književnosti. Iz toga se javlja moderna. Ona u prvi plan stavlja doživljaj slika svijeta. Iz moderne se razvilo još poetika, između ostalog i simbolizam koji je nastao u Francuskoj uporedo sa parnasom. Simbolisti su radije željeli pobuditi doživljaj nego opis čime su se borili protiv dotadašnje tradicionalne poetike koja je sve svela na opis.
Začetnik moderne je Šarl Bodler. On je svojom zbirkom "Cvjetovi zla" započeo novu eru u književnosti. Duboko je utjecao na francuske simboliste svojim konceptom i podudarnošću između boja, mirisa i zvukova.
Mnogi su njime bili fascinirani i na mnoge je utjecao pa tako i na T.S. Eliota koji je nastavio njegov koncept. U čijim djelima je izložena auditivna imaginacija i objektivni korelativ. Povezuje ih isti pogled na svijet, put kojim književnost treba da se razvija, poetika modernizma i sl.

T.S. ELIOT I FRANCUSKI SIMBOLIZAM (Šarl Bodler)

XIX st. je prekretnica u mnogo čemu pa tako i u književnosti. Dolazak nove generacije pisaca i njihov novi pogled na svijet oko sebe doveo je do preokreta u književnosti i odredio joj novi tok. Modernisti doživljavaju svijet oko sebe i to je jedna od glavnih odlika moderne. Dešava se drama, sukob i to pomoću apstrakcije i personifikacije. Odnos između pisca i predmeta je interaktivan i to je osnova. Rodonačelnik moderne je Bodler, a njeni predstavnici su bili Volt Vitman, Edgar Alan Po, Malarme i dr. Oni su se zalagali za isticanje subjektivnog JA, jer je JA opreka prema tradicionalnom MI. Afirmira se individualizam i umjetnost duše. Poetika moderne je sljedeća:

1. disharmonični senzibilitet

2. duhovni kontekst klonuća

3. individualizam

4. bjeg od puke stvarnosti

5. pesimizam zamjenju optimizam

6. obraćanje unutrašnjem čovjekovom životu

7. isticanje osjećajnosti, subjektivnosti i iracionalnog traganja za novim

8. nova umjetnička sredstsva

9. bogatstvo izražajnih formi

10. raznovrstnost motivsko-stilističkih obilježja

Forma stiha se mijenja, stih se lomi i postaje asimetričan i slobodan, jer forma mora korestpondirati sadržajem. Moderna traži stilske figure jer tada pjesma dobija konotativno značenje. Smjenjivanje asonance i aliteracije smjenjuje ritam u pjesmi i on postaje dinamičan, dakle stilska sredstva služe za izmjenu značenja što je suprotnost dotadašnjoj poetici.

Prve promjene izvršio je Bodler u svojoj zbirci pjesama "Cvjetovi zla" koja se smatra najvažnijim lirskim djelom XIX stoljeća. Kroz svoja djela nastojao je istkati i pokazati veze između zla i ljepote, nasilja i naslade. U njegovim djelima izražena je auditivna imaginacija i objektivni korelativ. Njegova poezija je izraz novog senzibiliteta, iako nije direktni predstavnik simbolizma. Među prvima je unio određene karakteristike simbolizma u svoja djela. to možemo vidjeti u njegovom sonetu "Suglasja" kad u tercinama Bodler govori o mirisima što je najbolje okarakterisao Žan Pol Sartr:

"Bodler je više od svih pjesnika u svojoj poeziji insistirao na mirisima. Ali mirisi za njega u to imaju naročitu moć da-iako se daju bez rezerve- evociraju nešto nadzemaljski, nedokučivo. Oni su u isti mah tijela i kao neka negacija tijela, ima u njima nečeg nezadovoljnog što se stapa sa vječnom Bodlerovom željom da bude negdje drugdje."

Ovakvom promjenom u književnosti utjecao je na mnogeda se odvaže i slijede njegov put. Tako je utjecao i na zasigurno jednog od najvećih pjesnika i jednog od najkontraveznije shvaćanih i prihvaćenih pjesnika XX stoljeća - T.S. Eliota. Njegov Prufrock kazuje svoj unutrašnji monolog razmišljajući između dvije opcije. Tu se javlja simbolizam karakterističan za Bodlera, gdje su simboli sadržani u prirodi. U jednom dijelu pjesme se javlja sunčavost i to onda kada Eliot uvodi koncept žute magle. Nalućuje se da je magla simbol za mačku pošto su pokreti magle nalik za pokrete mačke. Takva je i mačka: bježi dok joj se primičeš. Prufrock gleda ovu nekako nedodirljivu maglu. On ne zna da li ona postoji, ali želi vjerovati da je stvarna. Prufrock jasno otkriva jednu od glavnih karakteristika Eliotove rane poezije. Ona je pod velikim utjecajem francuskog simbolizma, a naročito Bodlera. Od Bodlera Eliot preuzima senzualni jezik i osjećaj za antiestetično, što sve doprinosi ukupnoj draži pjesme. I Bodler je posjedovao isti odnos prema pojedincu koji Eliot ugrađuje u Prufrocku: čudljiv, urban, izlovan, a ipak osjećajan mislilac. Ipak, dok bi Bodler i svi simbolisti od svog govornika pravili pjesnika ili umjetnika Eliot ipak od Prufrocka pravi nepriznatog pjesnika i svakodnevnog čovjeka. Kada kažemo da je Eliot revolucionisao modernu poeziju, onda imamo u vidu da je on to učinio u složenom procesu jednog napora da dođe do samodefinicije. On je svjesno birao svoju tradiciju, spajao njene raznorodne elemente u ličnu sintezu ne krijući, nego naprotiv, iznoseći otvoreno uticaje koji su bitni za formiranje njegove sopstvene poezije.

Potražimo li takve spoljašnje elemente, ugrađene u temelje Eliotove poezije, kao i poetike, najprije ćemo uočiti francuski simbolizam. Pjesme koje je Eliot objavljivao kao student na Harvardu, prije nego što je došao u doticaj sa poezijom francuskih simbolista zanimljive su samo za književne historičare - i to kao primjer mladalačke poezije koja ne kazuje ništa o prirodi budućeg razvoja njenog autora. A na taj razvoj bitno utiče susret dvadesetogodišnjeg  Eliota sa knjigom Artura Sajmonsa "Simbolistički pokret u književnosti". 

U vezi sa sličnostima između Eliota i Bodlera, sam Eliot o tome kaže: "Mislim da sam od Bodlera najprije naučio nešto što je presedan za mogučnosti poezije, nikada razvijene od strane ijednog pjesnika koji piše mojim jezikom, da se bavi ovim prljavim aspektima moderne metropole, o mogućnostima fuzije prljavo realističnog i fantazmagoričnog, mogučnosti jukstapozicije činjeničnog i fantastičnog. Od njega sam, kao i od Laforga, naučio da ona vrsta gradiva koja je meni bila data, ona vrsta iskustva koju je mogao imati maloljetnik u nekom industrijskom gradu u Americi, može biti gradivo za poeziju i da se izvor nove poezije može naći u onome što je do sada bilo smatrano kao nemoguće, jalovo, tvrdokorno nepoetsko. Da je, zapravo, posao pjesnika da stvara poeziju iz neistraženih zaliha nepoetskog, da je pjesnik zapravo po svom pozivu obavezan da nepoetsko pretvara u poeziju."

Najveći doprinos evropskoj poeziji u drugoj polovini XX stoljeća ostvaren je nesumljivo u Francuskoj. S time se slažu mnogi pa tako i Eliot koji se poziva na tradiciju koja počinje sa Bodlerom a kulminira u Valeriju. Bez tog Bodlerovog utjecaja na književnost zasigurno se ne bi desio ni preobražaj ostalih pjesnika, pa tako ni Eliota koji je onda utjecao na pjesnike u Americi i Engleskoj.

Iako su ova dva pjesnika veoma slična, imaju isti motiv i pišu o sličnim, gotovo identičnim temama, koje su uglavnom vezane za život svakodnevnog čovjeka i njegove probleme, među njima postoji jenda ključna razlika: Bodler je u svojim djelima kroz upotrebu simbola pokušavao biti što jasniji i što široj masi ljudi razumljiviji, dok je Eliot radio upravo suprotno od toga. On je upotrebom simbola težio ka tome da njega i njegovu poeziju razumiju samo posebni ljudi, da ga ne shvaća svako tako lahko što je i sam priznao rekavši: "Pjesnik ima pravo biti nerazumljiv za neuke."

ZAKLJUČAK

Nesumljivo je iz priloženog da je Bodler najutjecajniji pjesnik druge polovine XIX stoljeća i da je utjecao na mnoge pa tako i na T.S. Eliota. Upravo zato su očite sličnosti među njima dvojicom. Međutim, markantnost Eliotovog djela i njegove posebnosti tako da se ne može reći da je kopirao Bodlera. To dokazuje i neupitna razlika među njima dvojicom a to je da je Eliot želio biti razumljiv samo za određenu skupinu čitalaca što je i sam priznao. Njegova djela su jedinstvena i osnovna literatura mnogih evropskih, pa i svjetskih književnika. Dao je veliki doprinos razvoju moderne i simbolizma, kao i književnosti uopće.